text size
Kada kamatne stope počnu da rastu, investitori instinktivno traže "siguran" dio tržišta, odnosno usmjeravaju fokus na sektore koji bi po ekonomskoj logici trebalo da bolje podnesu skuplji novac. Problem je što ta logika nije uvijek onoliko jednostavna koliko izgleda na prvi pogled, a istorija pokazuje da se ponašanje pojedinih sektora tokom vremena mijenja. Pritom, za tržište nije važan samo nivo kamatnih stopa, već i smjer njihovog kretanja, brzina promjene i, najvažnije, očekivanja investitora o tome šta će centralne banke uraditi sljedeće. Prije poređenja dva različita perioda podizanja kamata, vrijedi objasniti šta ekonomska teorija zapravo predviđa i zašto.
Koji bi sektori po logici trebalo da dominiraju
Više kamate podižu diskontnu stopu koju investitori koriste da izračunaju sadašnju vrijednost budućih novčanih tokova neke kompanije. Samim tim, kompanije čija vrijednost u većoj mjeri zavisi od profita koji se očekuje u daljoj budućnosti, poput brzorastućih tehnoloških firmi, teoretski trpe najviše, dok kompanije čija vrijednost više počiva na stabilnim novčanim tokovima u bližoj budućnosti trpe manje. Istovremeno, rast kamata povećava i cijenu zaduživanja, što je još jedan od bitnih faktora.
Na osnovu ove logike, nekoliko sektora se tradicionalno smatra dobrom investicijom u okruženju rastućih ili visokih kamata. Finansijski sektor, prije svega banke, ima priliku da profitira jer više kamate mogu da povećaju prihode od kreditiranja i prošire neto kamatnu maržu - razliku između onoga što banka naplaćuje na kredite i onoga što plaća na depozite. Međutim, više kamate nisu automatski pozitivne za banke, jer efekat će zavisiti od brzine kojom rastu troškovi depozita, kreditne aktivnosti i kvaliteta kreditnog portfolija.
Energetski sektor često dobro prolazi, zato što se kamate podižu upravo u periodima snažne ekonomske aktivnosti i inflacije, koja ponekad može biti pokretana i rastom cijena energenata.
Zdravstvo i sektor osnovnih potrošnih dobara spadaju u defanzivne sektore jer tražnja za njihovim proizvodima i uslugama relativno malo zavisi od ekonomskog ciklusa. Ljudi neće prestati da kupuju lijekove, hranu ili osnovne proizvode zato što su kamate porasle, zbog čega prihodi ovih kompanija mogu biti stabilniji u periodima monetarnog zaoštravanja. Industrija i sektor sirovina takođe imaju tendenciju da dobro prolaze kada rast kamata prati snažna privredna aktivnost, jer isti ekonomski rast koji centralnu banku tjera da zaoštrava monetarnu politiku istovremeno podržava potražnju za industrijskim proizvodima i sirovinama.
S druge strane, teorija predviđa da bi tehnologija, kao sektor čija vrijednost kod brzorastućih kompanija velikim dijelom počiva na profitu očekivanom tek za nekoliko godina, trebalo da bude među najosetljivijima na rast diskontnih stopa. Slično važi i za nekretnine (REIT-ove) i pomalo neočekivano, komunalne usluge (utilities) - sektor koji, iako se doživljava kao "siguran", nosi dvostruki rizik od rasta kamata: visoku zaduženost tipičnu za kapitalno intenzivnu industriju i dividendni prinos koji postaje manje atraktivan kada državne obveznice počnu da nude konkurentniji prinos uz manji rizik.
Kada je teorija djelimično tačno predvidjela ishod
Period između sredine 2004. i sredine 2006. dobar je test ove teorije, jer je Fed tada sproveo niz uzastopnih povećanja kamata od po 25 baznih poena, podigavši ciljnu stopu sa jedan odsto na 5,25 odsto. Rezultat je u velikoj mjeri potvrdio klasičnu logiku, ali je donio i jedno iznenađenje, i to baš u sektoru komunalnih usluga.
Umjesto da trpe zbog visoke zaduženosti i rasta prinosa na obveznice, komunalne kompanije su u tom periodu ostvarile izuzetno snažne prinose, a dok je još snažnije rezultate bilježila energija.
Upravo je energetski sektor dobar primjer zašto rast kamata ne treba posmatrati izolovano od razloga zbog kojeg centralna banka kamate podiže. Američka ekonomija tada je bila u ekspanziji, potražnja za energentima bila je snažna, a cijene nafte rasle su tokom velikog dijela perioda. Rast prihoda i profita energetskih kompanija tako je bio dovoljno snažan da nadjača negativan efekat kamata.
Tehnologija je, s druge strane, znatno zaostajala, daleko slabije od energetskog sektora. Dio objašnjenja leži i u tome da se sektor tada još oporavljao od pucanja dot-com balona, dok većina današnjih tehnoloških giganata ili nije ni postojala u današnjem obliku ili je bila daleko manja. Rast tog perioda pokretala je snažna "realna" ekonomska ekspanzija, koja je više pogodovala cikličnim i vrednosnim (value) nego rastućim (growth) akcijama.
Slična polazna tačka, potpuno drugačiji ishod
Ciklus koji je počeo 2022. godine bio je, za razliku od prethodnog, nagao i agresivan. Fed je od marta 2022. do jula 2023. podigao kamatne stope za ukupno 525 baznih poena, uz nekoliko uzastopnih poteza od po 75 baznih poena.
Prva godina ciklusa izgledala je gotovo kao školski primjer sektorske rotacije koju bi ekonomska teorija predvidjela. Energetski sektor ostvario je snažan prinos, dok su S&P 500 i tehnološki sektor zabilježili značajan pad.
Drugim riječima, 2022. gotovo savršeno je pratila klasičnu logiku - rast kamata oborio je akcije growth kompanija, dok je energija značajno bolje prošla. Međutim, već sljedeće godine slika se potpuno promijenila. Tokom 2023. Fed je nastavio da podiže kamate, a uprkos tome, S&P 500 Information Technology snažno je skočio, dok je Mag 7 ostvario još bolje rezultate i bio odgovoran za veliki dio ukupnog prinosa američkog tržišta.