Prva stvar oko koje je EU već godinama eksplicitna je potreba tranzicije OHR-a, odnosno u najmanju ruku ukidanje bonskih ovlaštenja. EU, naime, smatra da zemlja koja ima međunarodnu superviziju nema puni suverenitet, a to znači da ne može samostalno u potpunosti upravljati procesima potrebnim na evropskom putu. To je najeksplicitnije navedeno u Mišljenju o kandidaturi BiH, gdje je navedeno i poznatih, ali već pomalo i zaboravljenih 14 uslova.
"OHR-u su dodijeljena ekstenzivna ovlaštenja da uspostavlja zakone ili uklanja javne zvaničnike, poznata kao 'bonska ovlaštenja', koja su posljednji put korištena 2011. godine (izvještaj je iz 2018, prim. aut). Takva ekstenzivna supervizija je principijelno nekopatibilna sa suverenitetom BiH, a samim time i članstvom u EU", navedeno je u ovom dokumentu.
Takođe, kada je riječ o ustavnim izmjenama, u ovu kategoriju svakako spada implementacija odluka Evropskog suda za ljudska prava u pogledu ravnopravnosti građana, a koje su poznate u paketu odluka koje se odnose na slučaj "Sejdić i Finci".
Takođe, EU traži i ustavne amandmane koji bi definisali koje institucije na kojem nivou su nadležne za pojedine sektore evropskog zakonodavstva. Pojednostavljeno rečeno, traži se jasan okvir koji bi definisao ko je odgovorna adresa za evropske politike.
"Iako je decentralizovana državna struktura kompatibilna s članstvom u EU, BiH će morati reformisati svoje institucije kako bi mogle učestvovati u donošenju odluka na nivou EU", navode u Briselu.
EU od institucija BiH takođe traži da se uspostavi mehanizam koji bi omogućio da se garantuje usklađenost s evropskim zakonima. Na primjer, ako jedan entitet ne sprovede direktivu EU, potreban je mehanizam koji bi državi omogućio da privremeno može preuzeti taj dio obaveza dok se to pitanje ne riješi interno. Prevedeno s briselskog na običan jezik, EU ne želi da neki važan evropski proces čeka jer je došlo do interne blokade unutar BiH.