Kako su SDP i Trojka zaustavili Dodikov plan secesije RS-a

 

Prvi Dodikov pokušaj za konačno rješenje za RS pokrenut je uoči ruske invazije na Ukrajinu. Drugi, mnogo opasniji, 2025. Ovoga puta na vlasti su bili SDP i Trojka — i, za razliku od svih prethodnika, odbili su Dodikov stari model krize, ucjene i političke trgovine.

Godinama se SDP-u i strankama Trojke prigovara da su Miloradu Dodiku dale previše političkog prostora — a nakon 2022. i da su ga vratile u državnu vlast. Prigovor je lako izgovoriti. Teže je objasniti zašto se upravo za vrijeme te vlasti raspao do sada najkonkretniji pokušaj izdvajanja Republike Srpske iz ustavno-pravnog sistema BiH. To ne oslobađa Trojku odgovornosti za vlastite kompromise, ali čini priču nezgodnijom nego bilo koja od dvije udobne verzije koje kruže javnošću: ni "Trojka je spasila Bosnu", ni "Trojka je predala Bosnu Dodiku".

Dodik ideju o odvajanju RS-a nije izmislio 2025. Gradio ju je godinama kroz narativ o "nemogućoj Bosni", "izvornom Daytonu" i pravu RS-a da odlučuje o vlastitoj budućnosti — politika koja upadljivo podsjeća na matricu pripisivanu takozvanom drugom Memorandumu SANU: ne rušiti državu jednim potezom, nego je trošiti, postepeno i uporno, dok se ne pojavi povoljan trenutak. Autentičnost tog dokumenta nikad nije zvanično potvrđena, pa se ne može tvrditi da Dodik provodi formalni plan — ali podudarnost logike je teško previdjeti. Upravo zato 2021. i 2025. nisu dvije izolovane epizode nego dva pokušaja da se ista ideja pretvori u institucionalnu realnost.

 

Prvi pokušaj: 2021.

U oktobru 2021. Dodik je najavio povlačenje RS-a iz Oružanih snaga BiH, sistema indirektnog oporezivanja i državnog pravosuđa. Narodna skupština RS-a je 10. decembra 2021. usvojila zaključke kojima je taj proces formalno pokrenut. Prema tadašnjem izvještaju visokog predstavnika Vijeću sigurnosti UN-a, Dodik je otvoreno govorio o vlastitoj vojsci, sopstvenom PDV-u, zabrani djelovanja pravosudnih institucija BiH na teritoriji RS-a i mogućnosti proglašenja nezavisnosti.

Sve se to dešavalo dok je Rusija gomilala snage oko Ukrajine, uoči invazije 24. februara 2022. Ne postoji dokaz da su Dodikovi potezi i ruska invazija bili dio zajedničkog plana, ali postoji njegova vlastita izjava: nekoliko mjeseci nakon početka rata rekao je da je rat odgodio, a ne otkazao, plan o povlačenju iz državnih institucija. Reuters je tu inicijativu opisao kao plan koji je imao podršku Moskve. Rat je, umjesto da mu otvori prostor, homogenizirao Zapad i vratio NATO u središte evropske sigurnosti. Prvi pokušaj je zaustavljen — ne domaćom politikom, nego geopolitikom koju Banja Luka nije kontrolisala. Plan, međutim, nije nestao. Samo je stavljen na čekanje.

Drugi pokušaj: 2025. — kvalitativno drugačija faza

Tri godine kasnije Dodik ide mnogo dalje. Nakon prvostepene presude Suda BiH, vlast RS-a zakonima pokušava onemogućiti djelovanje Suda BiH, Tužilaštva BiH, SIPA-e i VSTV-a na teritoriji entiteta, uz istovremenu pojavu nacrta novog ustava RS-a. Ovo više nije "vraćanje nadležnosti" — riječ je o pokušaju uspostave paralelnog ustavno-pravnog poretka.
Visoki predstavnik Christian Schmidt je pred Vijećem sigurnosti UN-a u maju 2025. te poteze opisao kao nagovještaj de facto secesije, dodavši ključan detalj: brzina kojom su zakoni i nacrt ustava pripremljeni pokazivala je da nisu nastali preko noći nakon presude, nego da su bili pripremani unaprijed. Presuda, dakle, nije stvorila plan — bila je samo povod da se aktivira ono što je već čekalo.

 

Ovaj drugi, radikalniji pokušaj dogodio se dok su SDP, NiP i Naša stranka bili dio državne vlasti sa SNSD-om i HDZ-om — vlasti formirane nakon izbora 2022, zbog koje je Trojka dvije godine trpjela optužbe da je Dodika politički rehabilitirala. Taj izbor je legitimno kritikovati. Ali činjenica da je 2022. pokušala saradnju sa Dodikom ne briše ono što je uradila početkom 2025: kada je postalo jasno da njegova politika prelazi iz blokade institucija u pokušaj stvaranja paralelnog sistema, Trojka je 23. januara 2025. objavila raskid koalicionog dogovora sa SNSD-om — prije februarske kulminacije krize, ne poslije nje. Nermin Nikšić je tih dana javno govorio o informacijama da postoji "parainstitucionalni tim" zadužen za realizaciju secesionističkog projekta — izjava koja danas dobija sasvim drugu težinu.

Dodikov politički model godinama je bio predvidljiv: kriza, ucjena, pregovori, djelimično povlačenje uz protivuslugu. Godinama je taj model isporučivao rezultate. Godine 2025. nije. Trojka nije pokušala održati koaliciju po svaku cijenu, nego je krenula u izgradnju nove parlamentarne većine sa opozicijom iz RS-a. Ustavni sud BiH je suspendovao sporne zakone, upozorio na podrivanje suvereniteta, a potom utvrdio da nisu u skladu sa Ustavom. Institucije koje je Dodik godinama predstavljao kao slabe i privremene nastavile su da funkcionišu, uprkos njemu.

 

Najozbiljniji prigovor glasi: nije li upravo saradnja Trojke sa SNSD-om od 2022. do početka 2025. Dodiku dala dodatni prostor da razradi ono što je kasnije pokušao? Pitanje je legitimno. Ali ustupci Dodiku nisu počeli 2022 — njegova pregovaračka snaga građena je gotovo dvije decenije, kroz različite državne većine u kojima su sa SNSD-om sarađivali praktično svi relevantni politički blokovi iz Federacije BiH, uključujući i one koji danas najglasnije osuđuju Trojku za identičan grijeh. Zato pravo pitanje nije ko je sa Dodikom sjedio u vladi, nego šta je ta vlast uradila kada je saradnja došla do granice iza koje počinje otvoreni udar na ustavni poredak. Godine 2025. Trojka je tu granicu prepoznala i prekinula partnerstvo — oduzimajući mu ono što mu je u ranijim krizama bilo presudno: partnera s druge strane stola, sa kojim se nakon eskalacije uvijek moglo ponovo trgovati.

Zašto Dodiku vrijeme ne radi u korist

Bilo bi netačno tvrditi da su SDP i Trojka sami porazili secesionistički projekat. U njegovom zaustavljanju učestvovao je čitav mehanizam: Ustavni sud BiH je branio ustavni poredak, državne pravosudne i sigurnosne institucije su nastavile djelovati, OHR je reagovao, EU i EUFOR su poslali nedvosmislene poruke, NATO je ostao čvrsto iza teritorijalnog integriteta zemlje, a opozicija iz RS-a nije slijedila Dodika u svim potezima. Ali politika se ne mjeri samo time ko je formalno potpisao sudsku odluku — mjeri se i time šta je vlast uradila kada je zemlja upala u ozbiljnu krizu. A u tom trenutku na vlasti su bili SDP i Trojka, i odlučili su da više ne održavaju partnerstvo sa čovjekom čiji je cilj bio razgradnja države koju su se zakleli da brane.

 

Cijela logika iza oba pokušaja — sačekati povoljan trenutak dok se država troši — počiva na pretpostavci da vrijeme radi za RS. Ta pretpostavka je sve teže održiva. Institucije koje je Dodik godinama predstavljao kao slabe pokazale su 2025. da mogu funkcionisati pod pritiskom, pa svaki naredni pokušaj računa sa protivnikom koji je već prošao krizu i izašao iz nje funkcionalan. Proces pridruživanja BiH Evropskoj uniji radi u istom pravcu: svaki korak ka članstvu jača ovlaštenja institucija BiH, a ne entitetskih struktura zamišljenih kao njihova zamjena.

Najnemilosrdnija je demografija. Republika Srpska je krajem 2025. imala oko 980.000 stanovnika — gotovo 120.000 manje nego prije jedanaest godina, uglavnom zbog iseljavanja od oko 10.000 ljudi godišnje. Stopa fertiliteta pala je na oko 1,5 djeteta po ženi, daleko ispod 2,1 potrebnih za prostu reprodukciju. Ko god danas računa na demografsku i institucionalnu snagu RS-a "za deset ili petnaest godina", računa sa entitetom koji će biti brojčano manji, stariji i institucionalno slabiji nego danas — ne jači.

Paradoks sa početka ovog teksta nije politička dosjetka. Trojka je godinama trpjela optužbe da je Dodika ojačala ulaskom u koaliciju sa njim. Ali kada je isti Dodik prešao granicu između političkog pritiska i pokušaja institucionalnog izdvajanja RS-a, upravo je ta vlast odlučila da mu uskrati nastavak partnerstva — u trenutku kada bi joj nastavak stare rutine bio politički jeftiniji. To ne znači da su SDP i Trojka "spasili Bosnu i Hercegovinu", niti da im to daje blanko potvrdu za sve ostalo što su radili tokom mandata. Ali znači da jedna činjenica mora ostati zapisana u njihovom političkom bilansu: bili su na vlasti kada je Dodik krenuo u svoj najradikalniji pokušaj secesije — i bili su dio fronta zbog kojeg taj pokušaj nije uspio.

Plan je zaustavljen, ali ideja SANU 2 i dalje živi

Ono što ostaje neriješeno jeste sama politička logika iza oba pokušaja — logika postepenog trošenja Bosne i Hercegovine, osporavanja institucija i strpljivog čekanja na povoljan trenutak, prepoznatljiva u onome što se pripisuje drugom Memorandumu SANU. Ta logika ne nestaje zato što je jedna njena primjena osujećena.

 

Ko god je sumnjao da radikalna srpska politika i dalje živi u sjenci devedesetih, dovoljno je pogledao Beograd 6. septembra 2026. Sahrana Ratka Mladića — ratnog zločinca  pravosnažno osuđenog za genocid — održana je uz najviše vojne počasti, opelo poglavara Srpske pravoslavne crkve i prisustvo srpskih ministara i rukovodstva RS-a, uključujući Milorada Dodika. Institucionalni pokušaj secesije je dva puta zaustavljen. Politička kultura koja takav pokušaj čini mogućim nije ni okrznuta.

Zaustavljanje pokušaja 2021. i 2025. dva puta je dokazalo da se ta politika može osujetiti. Nije dokazalo da je napuštena. Zato pravo pitanje poslije svega možda više nije hoće li se pokušati ponovo — nego koliko će prostora za treći pokušaj uopšte još biti. Sudeći po brojkama koje smo vidjeli, odgovor sve više ide u prilog bOSNI . Sudeći po Topčiderskom groblju, politička volja kod većinske srpske politike da se taj prostor ipak pokuša iskoristiti —nije nestala.  

Bitka se nastavlja.  Ali je danas BIH jača nego 2025-te i to je zasluga Trojke.

 

(DEPO Portal/ak)