Kako prepoznati da li vas neko laže?

Godinama smo učili da se laž "vidi" na čovjeku, kao da tijelo mora da oda ono što riječi pokušavaju da sakriju.

Psihološka istraživanja, međutim, sugerišu da možda sve vrijeme gledamo na pogrešno mjesto.

Nervoza nije isto što i laganje. Osoba može da skreće pogled zato što joj je neprijatno, da se vrpolji zato što je pod stresom ili da potpuno mirno gleda sagovornika u oči i pritom govori neistinu.

Štaviše, neko ko svjesno laže može upravo zbog straha da će ga govor tijela odati namjerno da kontroliše pokrete i djeluje mirnije nego inače.

Zato stručnjaci koji proučavaju otkrivanje laži sve više pažnje posvećuju riječima, strukturi priče i načinu na koji osoba odgovara kada je suočena s pitanjem koje nije očekivala.

Razlog je jednostavan: istinu uglavnom treba prizvati iz sjećanja. Laž treba napraviti, održavati i zapamtiti, prenosi Ona.rs.

Kada pričate o događaju koji se zaista desio, imate nešto na šta možete da se oslonite - sopstveno sjećanje. Možda ćete pogriješiti vrijeme, zaboraviti detalj ili se naknadno sjetiti nečega što prvi put niste pomenuli, ali događaj već postoji u vašem pamćenju.

Kod izmišljene priče situacija je drugačija.

Osoba mora da smisli verziju događaja, vodi računa da ona ne bude u suprotnosti s činjenicama koje sagovornik možda već zna, zapamti šta je prethodno rekla, prati reakciju osobe kojoj govori i istovremeno kontroliše sopstveno ponašanje kako ne bi djelovala sumnjivo.

Psihološkinja dr Šeron Leal s Univerziteta u Portsmutu, koja se bavi proučavanjem verbalnih znakova obmane, objašnjava da su naročito laži koje mogu imati ozbiljne posljedice često unaprijed pripremljene. Osoba razmišlja šta će reći i pokušava da zapamti svoju verziju kako bi mogla ponovo da je ispriča ako bude pitana.

Upravo tu se pojavljuje prostor za dobra pitanja.

Jedna od tehnika koje se koriste prilikom ispitivanja zasniva se na zanimljivoj ideji - ne otkrivajte odmah informacije koje već imate.

Zamislite da znate da je neko bio na određenom mjestu, ali on ne zna da vi to znate.

Umjesto da odmah kažete: "Znam da si bio tamo", korisnije može biti da prvo pitate gdje je bio, šta je radio, ko je bio s njim i kako je protekao određeni dio dana.

Osoba koja govori istinu može slobodnije da opisuje događaje jer ne pokušava da svoju priču uklopi u nepoznate dokaze. Osoba koja nešto skriva mora istovremeno da razmišlja o tome koliko vi zapravo znate.

Tada nedosljednosti mogu postati mnogo vidljivije.

Ljudi koji govore istinu češće mogu spontano da ponude informacije koje omogućavaju provjeru njihove priče: ko je bio prisutan, gdje su bili, kome su se javili ili šta se dogodilo prije i poslije određenog događaja.

Zato pitanje ne mora da bude optužujuće.

Umjesto: "Lažeš li me?", korisnije može biti:

"Ko je još bio tamo?"

Ili:

"Postoji li nešto što može da potvrdi da se dogodilo baš tako?"

Osoba koja govori istinu nema garantovano savršeno sjećanje, ali ima stvarni događaj iz kojeg može da izvlači dodatne informacije. Kod izmišljene priče svaki novi detalj predstavlja potencijalni problem jer kasnije mora da bude zapamćen i usklađen sa svim ostalim.

Često mislimo da je znak istine kada neko svaki put ispriča identičnu priču.

Ali stvarno sjećanje ne funkcioniše nužno tako.

Kada ponovo pričamo o događaju koji smo zaista doživjeli, možemo se sjetiti nečega što prvi put nismo pomenuli: gdje je neko sjedio, šta je rekao, šta smo vidjeli kada smo ušli ili šta se dogodilo nekoliko minuta ranije.

Kod osobe koja je pripremila laž postoji drugačiji problem. Ona možda pokušava da se drži već naučene verzije upravo zato što svaki novi detalj povećava mogućnost da će kasnije napraviti kontradikciju.

Zato ponavljanje priče može biti zanimljivije od posmatranja nečijeg lica dok govori.

Ipak, promjena ili dodavanje detalja sama po sebi ne dokazuje ni istinu ni laž. Ljudsko pamćenje nije snimak kamere i potpuno iskreni ljudi mogu da pogriješe.

Ovo je vjerovatno najneobičniji dio.

Ako želite da povećate mentalni napor potreban za održavanje izmišljene priče, osobu možete zamoliti da događaj ispriča obrnutim redoslijedom.

Na primjer:

"Šta se dogodilo neposredno prije nego što si otišao?"

Pa zatim:

"A prije toga?"

Osoba tada više ne može jednostavno da ponovi unaprijed složenu priču od početka do kraja.

Neko ko se oslanja na stvarno iskustvo može pokušati da "vrati film" kroz sjećanje, dok osoba koja je konstruisala priču mora da manipuliše već napravljenim nizom događaja. To povećava mentalno opterećenje i može otežati održavanje neistinite verzije.

Ni ovo, naravno, nije detektor laži. Nekim ljudima je hronološko prisjećanje teško čak i kada govore potpunu istinu.

Dobro pripremljena laž obično ima odgovore na očigledna pitanja.

"Gdje si bio?"

"S kim?"

"Koliko dugo?"

"Zašto?"

Mnogo je teže unaprijed pripremiti desetine sporednih detalja.

Zato neočekivano pitanje može biti korisnije od deset optužbi.

Ako neko kaže da je bio u restoranu, pitanje može da se odnosi na raspored prostora, mjesto za kojim je sjedio ili osobu koja je bila prisutna. Ako opisuje određeni događaj, može se tražiti detalj koji nije ključan za glavnu priču, ali bi mogao da bude dio stvarnog sjećanja.

Cilj nije da nekoga "uhvatite" zato što se ne sjeća boje zida. I iskrena osoba može da ne zapamti nevažan detalj. Važnije je posmatrati šta se događa s cijelom pričom kada razgovor izađe iz unaprijed očekivanog scenarija.

Upravo ovdje pada jedan od najpopularnijih mitova o laganju.

Ne postoji jedan pokret tijela koji pouzdano znači: "Ova osoba laže."

Izbjegavanje pogleda može biti posljedica stida, socijalne anksioznosti, neprijatnosti ili obične navike. Nemir može biti znak straha da vam neće vjerovati čak i kada govorite istinu.

A iskusan ili dobro pripremljen lažov može da uradi upravo ono što očekujemo od "iskrene" osobe - da nas mirno gleda pravo u oči.

Zato stručnjaci upozoravaju da verbalno ponašanje može biti korisnije za procjenu vjerodostojnosti od traženja navodnih znakova na licu i tijelu.

Ovo je možda najvažniji dio cijele priče.

Ako se neko zbuni kada ga zamolite da događaj ispriča unazad, to ne znači automatski da laže. Ako se ne sjeća detalja, ni to nije dokaz. Ako dva puta ispriča događaj malo drugačije, moguće je da ljudsko pamćenje jednostavno radi ono što inače radi - rekonstruiše događaj umjesto da ga reprodukuje kao video-snimak.

Zato nijedan pojedinačni znak ne bi trebalo koristiti kao dokaz da neko laže.

Ali ako želite da procijenite ima li nečija priča smisla, možda je korisnije da prestanete da brojite koliko je puta dodirnuo nos.

Slušajte šta govori. Pitajte za detalje. Vratite se kasnije na isti događaj. Postavite pitanje koje nije očekivao.

Jer laž ponekad ne odaju oči, ruke ni nervozni pokreti.

Odaje je priča koju postaje sve teže održavati.

Napomena: Ove tehnike ne mogu sa sigurnošću utvrditi da li neko laže. Nervoza, nedosljednosti u priči ili teškoće s prisjećanjem mogu imati brojne druge uzroke i ne treba ih pojedinačno tumačiti kao dokaz obmane.