Kako je u TV debati potisnuto sjećanje na egzodus Srba iz Sarajeva

Ili kako dežurni federalni televizijski analitičar Vladimir Vasić, sociolog, stanovnik Grada Istočno Sarajevo, koji nikad nije za te medije rekao ni riječ, a ni napisao,  o egzodusu Srba iz Sarajeva, u tv emisiji onemogući žrtve egzodusa da govore o temi, naglašavam, on je u doba egzodusa imao šest godina.

Emisija „Sećanje na egzodus Srba iz Sarajeva-Potresna ispovjest žrtava“, Ćirilica TV Happy, 23. februar 2026. godine./https://www.youtube.com/watch?v=f-1AqVREjw4/

Televizijska emisija posvećena sjećanju na egzodus Srba iz Sarajeva trebala je biti prostor za svjedočenje, sjećanje i ljudsku ispovijest onih koji su taj istorijski događaj lično proživjeli. Tema emisije bila je jasno postavljena: podsjećanje na dramatične dane 1996. godine kada je veliki dio srpskog stanovništva napustio Sarajevo i okolna naselja, noseći sa sobom lične tragedije, porodične gubitke i osjećaj istorijske nepravde. Međutim, tok debate pokazao je koliko je teško u savremenom medijskom prostoru održati fokus na svjedočenju žrtava.

U emisiji su učestvovali ljudi koji su egzodus doživjeli lično i koji su mogli ponuditi autentična svjedočanstva – Dušan Šehovac, Nebojša Banduka i Slobodan Mrkajić. Njihova očekivana uloga bila je da govore o vlastitim iskustvima, o atmosferi straha, o napuštanju domova i o sudbini srpske zajednice u Sarajevu nakon rata. Takva svjedočenja imaju posebnu vrijednost jer predstavljaju dio kolektivnog pamćenja jednog naroda.

Međutim, tokom emisije debata se postepeno pomjerala sa teme sjećanja na širi politički okvir rata i poslijeratnih odnosa. U tom pomjeranju značajnu ulogu imao je Vladimir Vasić, koji je u više navrata polemički reagovao na izlaganja sagovornika i diskusiju usmjeravao prema političkim interpretacijama ratnih događaja i savremenih odnosa u Bosni i Hercegovini. Umjesto prostora za mirno iznošenje ličnih priča, razgovor je tako sve češće prelazio u raspravu o odgovornosti, političkom kontekstu rata i međunacionalnim odnosima.

U tom procesu pojavila su se dva diskurzivna obrasca koji su snažno uticali na tok emisije: narativ pomirenja i narativ realpolitike. Upravo kroz nastupe Vladimira Vasića ovi narativi su postali dominantni u diskusiji.

Narativ pomirenja naglašava potrebu da se prevaziđu ratne podjele, da se gleda u budućnost i da se izbjegava stalno vraćanje na bolne teme prošlosti. Vladimir Vasić je u nekoliko navrata insistirao na takvom pristupu, naglašavajući potrebu za pomirenjem i zajedničkim životom. Iako takav stav ima moralnu i društvenu vrijednost, u kontekstu emisije posvećene sjećanju na egzodus imao je i neplaniranu posljedicu – skretanje pažnje sa konkretnih iskustava žrtava na opšte poruke o pomirenju.

Istovremeno se u debati pojavio i narativ realpolitike, takođe najizraženiji u nastupima Vladimira Vasića, koji je događaje iz rata pokušavao smjestiti u širi politički i istorijski kontekst. Takav pristup naglašava složenost ratnih okolnosti i političkih odluka, ali u televizijskoj debati često dovodi do racionalizacije tragedije i relativizacije pojedinačnih iskustava.

Kada se ova dva narativa spoje, rezultat je pomjeranje diskusije sa ličnih svjedočenja na političku raspravu. Upravo to se dogodilo u ovoj emisiji. Umjesto da svjedoci egzodusa – Dušan Šehovac, Nebojša Banduka i Slobodan Mrkajić – imaju prostor da govore o vlastitim iskustvima, oni su se često nalazili u situaciji da odgovaraju na polemičke replike, najčešće Vladimira Vasića, ili da brane legitimnost same teme o kojoj govore.

Voditeljka Ana nastojala je održati dinamiku emisije i omogućiti replike među sagovornicima, ali takva struktura debate dodatno je podsticala polemički ton i smanjivala prostor za duža i smirenija svjedočenja.

Posljedica takvog toka debate bila je da je emocionalna i ljudska dimenzija priče o egzodusu ostala u drugom planu. Gledaoci su dobili dinamičnu i polemičnu raspravu, ali su u manjoj mjeri čuli potresne lične ispovijesti ljudi koji su taj istorijski događaj proživjeli.

Ovaj slučaj pokazuje jednu širu pojavu karakterističnu za savremene medijske debate: sukob između politike i sjećanja. Dok politika nastoji da interpretira prošlost kroz šire narative i ideološke okvire – što je u ovoj emisiji najčešće činio Vladimir Vasić – sjećanje žrtava, koje su predstavljali Dušan Šehovac, Nebojša Banduka i Slobodan Mrkajić, traži prostor za lično svjedočenje i ljudsku priču.

Kada se ta dva pristupa sudare u televizijskoj debati, često se događa da politika potisne memoriju. Upravo zato emisije koje se bave traumatičnim istorijskim događajima zahtijevaju pažljivo vođenje i jasno definisan fokus – kako bi glas žrtava ostao u središtu priče.

Sjećanje na egzodus Srba iz Sarajeva nije samo političko pitanje, nego prije svega pitanje istorijske memorije i ljudskog iskustva. Zato je važno da u javnom prostoru postoji dovoljno prostora za svjedočenja onih koji su taj događaj proživjeli, jer bez takvih svjedočenja kolektivno pamćenje ostaje nepotpuno.

P.S.  Argumente koji potvrđuju moje stavove u ovom tekstu „Kako je u TV debati potisnuto sjećanje na egzodus Srba iz Sarajeva“, naći će te u tekstu koji će biti zasnovan na korištenju diskurzivne analize, analize diskursa dokumenta u kom je sadržaj televizijske emisije Sećanje na egzodus Srba iz Sarajeva-Potresna ispovjest žrtava“, Ćirilica TV Happy, 23. februar 2026. godine, pretvoren u vord dokument.