Postoje vlasti od kojih očekujete mnogo pa vas razočaraju. Postoje one od kojih ne očekujete ništa pa vas ipak uspiju neugodno iznenaditi. A postoji i Trojka – politički projekt u koji je značajan dio građanske, urbane i reformski orijentirane javnosti uložio možda posljednju ozbiljnu nadu da se u Bosni i Hercegovini ipak može vladati drugačije.
Još su otprilike dva mjeseca do izbora. Vrijeme za velike reforme je prošlo. I zato se već sada može podvući crta. A ona je porazna.
Trojka je dobila historijsku priliku. Ne zato što je nudila spektakularan program i kadrove, nego zato što se nakon decenija dominacije SDA otvorio prostor za potpuno drugačiji politički model. Na vlast nisu došli samo da zamijene Bakira Izetbegovića, Fadila Novalića i njihove kadrove svojim ljudima. Dobili su mandat da pokažu da država može funkcionirati bez partijskog feudalizma, da javna preduzeća ne moraju biti plijen, da se ekonomija može rasteretiti, administracija pojednostaviti, a institucije profesionalizirati.
Nismo očekivali čuda. Očekivali smo razliku. Očekivali smo liberalizaciju ekonomije, a dobili veće namete i prebacivanje trgovine u Republiku Srpsku. Očekivali smo pošteniju državu, a dobili „spengavanje“. Očekivali smo obračun s kriminalom, a dobili „crne kravate“ i dilere kokainom. Očekivali smo meritokratiju, a dobili partijske trutove kao direktore koji su dodatno devastirali državne kompanije. Očekivali smo dovođenje administracije u red, a dobili rekordna uhljebljivanja, praćena enormnim zaduživanjem i Federacije i Kantona. Očekivali smo evropski put, a dobili blokadu. Očekivali smo autoputeve, a dobili par kilometara tramvajske pruge. Očekivali smo nacionalni stadion, a dobili devastirano Koševo. Očekivali smo ekonomski napredak, a dobili gašenje Željezare, upropaštenu Elektroprivredu i zamalo astronomski opljačkan BH Telecom.
Sada ćete opet tražiti glasove i izbore pokušati dobiti na priči o 10 novih tramvaja. Neće ići nakon četiri godine. Još mjesec-dva i nikad više.
