Jesen uz Mešu Selimovića: Vrijeme je za "Tvrđavu"

Čitaocima koji je tek otkrivaju ovaj roman pruža duboku i toplu priču o čovjekovoj potrebi za ljubavlju, slobodom i razumijevanjem, dok onima koji mu se vraćaju otvara prostor da poznate stranice sagledaju iz novog životnog iskustva.

Objavljena 1970. godine u sarajevskoj "Svjetlosti", "Tvrđava" i danas ima mnogo toga da kaže o strahu, dostojanstvu i cijeni iskrenosti. Njena snaga počiva u sposobnosti da velika pitanja približi kroz sasvim ljudske brige: kako preživjeti, kome vjerovati i kako sačuvati bliskost kada okolnosti postanu teške.

U središtu romana je Ahmet Šabo, povratnik iz rata koji u Sarajevu pokušava da izgradi miran život. Međutim, siromaštvo, društvena nepravda i sukob sa gradskim moćnicima pokazuju koliko je teško pronaći sigurnost čak i kada rat ostane iza čovjeka.

Selimovićev junak osvaja iskrenošću, ranjivošću i potrebom da razumije svijet kojem pripada. Njegove nedoumice djeluju prisno jer se tiču izbora koje prepoznajemo: kada progovoriti, koliko pristati na tuđa pravila i kako živjeti sa posljedicama vlastitih odluka.

Upravo tu leži jedan od razloga da se "Tvrđava" ponovo uzme u ruke. Sa godinama se mijenja naš odnos prema Ahmetovim strahovima i nadama, pa ono što smo nekada pročitali kao priču o tuđoj sudbini može postati veoma lično čitalačko iskustvo.

Odnos Ahmeta i Tijane donosi romanu posebnu toplinu. Njihova bliskost pruža oslonac u životu opterećenom neizvjesnošću, a ljubav dobija snagu kroz razumijevanje, privrženost i spremnost da se teškoće podnesu zajedno.

Ljepota tih stranica izvire iz jednostavnosti. Selimović umije da tihom razgovoru i malom gestu povjeri težinu velikog osjećanja. Zbog toga se nježnost u "Tvrđavi" doživljava uvjerljivo: čitalac razumije koliko ona znači ljudima koji imaju malo sigurnosti.

U takvoj priči ima nečeg naročito prikladnog za jesenje čitanje. Njena toplina traži pažnju i dopušta da se uz pojedine rečenice zastane.

Zanimljivo je da je Selimović prvobitno namjeravao da napiše roman o sarajevskom hroničaru Mula Mustafi Bašeskiji. U piščevoj napomeni naveo je da iz njegove hronike potiču brojna imena i podaci, ali da su tokom pisanja u prvi plan izbili Ahmet Šabo, Mahmut Neretljak i Šehaga Sočo. Roman je nastajao od 1967. do 1970. godine.

Sam pisac označio je "Tvrđavu" kao pandan "Dervišu i smrti". Naslov je povezao sa čovjekom, zajednicom, državom i ideologijom, dajući mu značenje koje daleko prevazilazi građevinu i njene zidove.

Ta višeznačnost obogaćuje čitanje. Tvrđava može da se razumije kao zaštita, ali i kao zatvorenost koja otežava susret sa drugim ljudima. Roman nas tako podstiče da razmišljamo i o granicama koje sami postavljamo.

"Tvrđava" nagrađuje strpljivo čitanje. Njena misaonost prirodno izrasta iz razgovora, odnosa i unutrašnjih preispitivanja, dok Selimovićev odmjeren jezik daje osjećanjima precizan i snažan izraz.

Za čitaoce koji je pamte iz školskih dana, ovo je dobra prilika da joj priđu slobodnije, sa sopstvenim pitanjima i iskustvima. Za one koji je još nisu pročitali, ona može biti početak dragocjenog susreta sa Selimovićevom prozom.

Zato ove jeseni vrijedi otvoriti "Tvrđavu" i dati njenim junacima vrijeme. U Ahmetovoj upornosti da sačuva ljudskost i pronađe put do drugih krije se trajna vrijednost ove knjige, kao i najljepši razlog za preporuku.