Njena privlačnost leži u strpljivom građenju slutnje da se ispod poznatog svijeta krije nešto mnogo starije nego što možemo zamisliti.
Napisana 1931. godine, a prvi put objavljena u tri nastavka časopisa "Astounding Stories" od februara do aprila 1936, ova novela spaja naučnu fantastiku, istraživačku pustolovinu i kosmički horor. Upravo taj spoj daje joj posebnu čitalačku draž: radoznalost nas vodi naprijed čak i kada postane jasno da bi neka vrata bilo bolje ostaviti zatvorena.
U središtu pripovijesti nalazi se naučna ekspedicija Univerziteta Miskatonik, čiji odlazak na Antarktik otvara put prema zastrašujućim otkrićima. O događajima govori geolog Vilijam Dajer, pokušavajući da svojim svjedočenjem odvrati buduće istraživače od ponavljanja istog poduhvata. Takav okvir od početka stvara napetost: čitalac zna da sluša upozorenje čovjeka koji je vidio previše.
Lavkraft posebno uspješno koristi naučnu preciznost pripovijedanja. Podaci, zapažanja i pokušaji racionalnog objašnjenja daju priči uvjerljivost, pa postepeno urušavanje sigurnosti djeluje još snažnije. Što istraživači više saznaju, to im je teže da pronađu oslonac u dotadašnjem razumijevanju svijeta.
Ledeni pejzaži pritom dobijaju gotovo opipljivu težinu. Ogromna prostranstva, nepristupačni vrhovi i osjećaj potpune izdvojenosti stvaraju ambijent u kojem ljudska prisutnost djeluje krhko i privremeno. Čitajući, lako je osjetiti kako se početno uzbuđenje zbog istraživanja pretvara u tjeskobu.
Najveća snaga ove knjige jeste način na koji proširuje prostor straha. Opasnost postaje povezana sa samim saznanjem, sa mogućnošću da istorija svijeta i mjesto čovjeka u njoj izgledaju sasvim drugačije nego što vjerujemo. U takvoj perspektivi i najmanji trag može dobiti zastrašujuće razmjere.
