volonterka Organizacije za traganje i spasavanje Srbije iz Novog Sada, bila je jedan od 100 spasilaca koji su tog 1. novembra 2024. godine bili ispod ruševina nadstrešnice na Željezničkoj stanici Novi Sad.
Pola sata nakon što su dobili poziv, zajedno sa 19 kolega iz Organizacije bila je na mjestu tragedije.
– Na putu ka Željezničkoj stanici prolazilo mi je kroz glavu šta mogu da vidim, šta može da nas zatekne tamo, da li je slično kao kada su bili zemljotresi u Turskoj 2023. godine gdje smo učestvovali u spasavanju ljudi iz ruševina.
– Međutim, ovo je bila specifična situacija gdje je betonska konstrukcija izjedna pala. Nije kao što je slučaj sa zgradama, da u dijelovima padaju i gdje ruševina može biti iz više dijelova sastavljena. Ono što nas je dočekalo na terenu niko od nas nije mogao da zamisli da će tako izgledati – priča sagovornica o padu nadstrešnice.
Sa knedlom u grlu prisjeća se svojih misli i osjećaja koji je imala po dolasku na Željezničku stanicu.
“Kao da je vrijeme stalo”
– Kada smo vidjeli da se nešto tako desilo u našem gradu, našoj državi, kod mene, ali i kod kolega se pojavio osjećaj potrebe i obaveze da pomognemo kako znamo i umijemo. Kada smo došli tamo meni se pojavila knedla u grlu, na momenat je bilo stresno. Kao da je vrijeme stalo u tom momentu kada sam sve ugledala.
– Doduše, to se brzo smirilo jer adrenalin i želja da se pomogne preovladavaju. Do kraja akcije mi smo osam sati neprestano radili, niko od nas se nije požalio, na umor, glad, samo smo željeli da pomognemo – prisjeća se Dunja Halilović.
Sa pripadnicima Sektora za vanredne situacija i Sektorom za izvlačenje iz ruševina ona i njene kolege su podijelile uloge u akciji izvlačenja ljudi iz ruševina. Segment njihovog rada bio je podijeljen u tri dijela, a njoj je pripala lijeva strana ruševina kada se gleda na Željezničku stanicu. Tamo se začulo zapomaganje.
– Jedina preživjela u padu nadstrešnice Fokus svih nas je prešao tu, pogotovo što u našem timu imamo i ljekare. Kolega Bjelić, koleginica Nikolić i ja smo ljekari po struci i nekako je bilo logično da kada se čuje da je neko živ, da traži pomoć, da se naš fokus preusmjeri tamo da vidimo kako možemo da pomognemo i na medicinski način osim što ćemo raditi na samom izvlačenju osobe. Kolega je sa koleginicom iz Hitne pomoći koja je tehničar sišao u tu ruševinu kako bi otvorili vijenski put i krenuli sa nadoknadom tečnosti – priča ona.
– Osoba kojoj su pružili pomoć bila je Teodora Martinko, jedina preživjela u padu nadstrešnice na Željezničkoj stanici. Ona je zapomagala, rekla nam je kako se zove i koliko ima godina i žalila se kako je sve boli. To su jednostavno neke stvari koje su se mogle očekivati, a ono što je bilo na nama jeste da je održavamo u budnom stanju jer svaka komunikacija sa njom i minimalna na svaki minut, dva, poput: “Teodora, da li nas čujete”, “Jeste sa nama?” , vrlo znači u tom momentu održavanja budnosti – prisjeća se sagovornica.
Kolega i koleginica su ostali sa Teodorom, dok je Dunja preusmjerena na centralni dio ruševina nadstrešnice, prenosi .
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.