Ivan Novak za "Nezavisne": "Laibach" zabavu koristi kao trojanskog konja

"Čuvena slovenačka grupa, koja već decenijama beskompromisno pomjera granice muzike i ruši ustaljena pravila, ove godine dolazi u Banjaluku sa novim festivalskim programom i potpuno svježim koncertnim spektaklom. Osim odabranih pjesama iz svog bogatog repertoara, 'Laibach' će na 'Kastel Rock Festu' predstaviti i numere sa novog albuma - izdanja koje od maja promovišu na velikoj evropskoj turneji i koje otvara novo poglavlje njihove umjetničke priče. 'Mama i tata Rammsteina', kako ih neki nazivaju, obećavaju eksplozivan i nezaboravan koncertni doživljaj - onaj koji nije samo praznik za oči, već i izazov za um. Da je 'Laibach' u doba digitalnog porobljavanja potrebniji nego ikad prije i da 'nikada nije zvučao relevantnije', ističu i brojni evropski i britanski mediji nakon njihovih nedavnih nastupa. Ako mislite da znate šta je 'Laibach' - ili ako o njima ne znate gotovo ništa - ovaj koncert jednostavno morate vidjeti i doživjeti", riječi su kojima organizatori "Kastel Rock Festa" najavljuju njihov koncert, a više o nastupu, muzici danas i nekad za "Nezavisne" govorio je Novak.

Muzika je opasna zato što ulazi u čovjeka prije nego što je razum uspije kontrolisati. Ona zaobilazi argument, prodire direktno u tijelo, pamćenje i osjećanja, usklađuje pokret mase i proizvodi zajednički trans. Prije nego što postane misao, muzika je već postala emocija. Ista melodijska i ritmička sredstva mogu se koristiti kao uspavanka, himna, reklama, molitva ili vojni marš. Muzika može oslobađati, ali može i disciplinovati; može stvarati zajedništvo, ali i pripremati ljude za poslušnost. Upravo zato je ona opasna zona - prostor u kojem zadovoljstvo, manipulacija, identitet i ideologija djeluju istovremeno.

"Alamut" nije proročki samo zato što je navodno predvidio neku konkretnu savremenu terorističku organizaciju. Takvo čitanje bilo bi previše jednostavno i istorijski problematično. Roman je proročki zato što precizno opisuje mehanizam proizvodnje vjere, političke istine i dobrovoljne poslušnosti. Bartol je razumio da vlast ne počiva samo na sili. Najefikasnija vlast stvara svijet u kojem podanik sam želi ono što sistem od njega zahtijeva. Karizmatični vjerski vođa, strateg političke iluzije i gospodar Alamuta, Hasan ibn Saba, u romanu ne vlada samo tvrđavom i vojskom; on konstruiše stvarnost, proizvodi raj, oblikuje želju i pretvara ideju u oružje. Glavni moto knjige "Ništa nije istinito, sve je dopušteno" danas zvuči gotovo kao službeni moto političke i medijske javnosti. Istina je postala promjenjiva kategorija, podređena interesima, algoritmima, propagandi i brzini distribucije. Kada ništa više nije pouzdano istinito, sve postaje dopušteno: činjenice se mogu prilagođavati, ratovi opravdavati, zločini relativizovati, a laž ponavljanjem pretvarati u društveno prihvatljivu stvarnost. U tom smislu "Alamut" nije prvenstveno knjiga o Persiji iz 11. vijeka, nego knjiga o modernoj moći. Danas se obećani raj više ne mora nalaziti iza zidina tvrđave. Može se nalaziti na ekranu, u političkoj kampanji, nacionalnom mitu, potrošačkom proizvodu ili algoritmu koji svakome isporučuje njegovu privatnu verziju istine. Hasan ibn Saba više nije samo vjerski i vojni lider iz tvrđave Alamut. On je postao sistem.

Tehnologija se mijenja brzo, čovjek mnogo sporije. Mijenjaju se interfejsi, ali osnovni nagoni ostaju slični: strah, želja za pripadanjem, potreba za autoritetom, zavist, ljubav, osveta i čežnja za smislom. Likovi iz "Alamuta" zato djeluju savremeno. Oni ne postaju poslušni zato što su primitivni ili neobrazovani, nego zato što žele vjerovati da njihov život pripada nečemu većem od njih samih. I današnji čovjek želi slobodu, ali istovremeno traži sistem koji će mu objasniti ko je, šta treba da želi i ko je kriv za njegovu nesreću. Tehnologija nije promijenila ljudsku suštinu. Ona ju je ubrzala, umnožila i učinila mjerljivom. Nekada je vođi bila potrebna tvrđava. Danas mu je dovoljna platforma.

Vještačka inteligencija donijela je ubrzanje, ogledalo i novu vrstu saradnika koji nema tijelo, biografiju ni osjećaj odgovornosti. Ona može analizirati, imitirati i kombinovati gotovo cjelokupnu istoriju snimljene muzike. Na taj način veoma efikasno otkriva koliko je veliki dio savremene muzičke produkcije već bio algoritamski i prije pojave vještačke inteligencije. Ona može pomoći u stvaranju, ali može i standardizovati ukus, ukloniti trenje, izbrisati trag rada i proizvesti beskonačnu količinu muzike koja nikome nije potrebna. Problem nije u tome što mašina može komponovati. Problem je u tome što su ljudi već navikli da od muzike zahtijevaju da bude trenutna, bezopasna, poznata i savršeno prilagođena njihovim navikama. Vještačka inteligencija muzici ne može oduzeti dušu, jer duša nikada nije bila tehničko svojstvo zvuka. Ali može pokazati koliko smo je lako bili spremni zamijeniti komforom.

Samo uvodna napomena: "Laibach" i IRWIN nisu djelovali kao jedna grupa, nego kao različiti kolektivi unutar šireg sistema Neue Slowenische Kunst. "Laibach" je bio osnovna inspiracija tog sistema, pa tako i za grupu IRWIN. Osamdesetih godina granica umjetničke slobode je bila vidljivija. Postojala je državna institucija koja je mogla zabraniti ime, koncert, plakat ili javni nastup. Cenzura je imala lice, pečat i kancelariju. Danas je formalno dopušteno gotovo sve, ali vidljivost kontrolišu tržište, algoritmi, platforme, sponzori i dobrovoljna autocenzura. Zabrana više ne mora reći "ne smiješ". Dovoljno je da sadržaj učini nevidljivim, neprofitabilnim ili društveno neprihvatljivim. Provokacija je osamdesetih mogla nastati jednostavnim ulaskom zabranjenog simbola u javni prostor. Danas su svi simboli već u opticaju i svaki skandal može biti pretvoren u marketinšku kampanju. Zato prava provokacija više nije samo šokirati publiku. Potrebno je destabilizovati način na koji publika proizvodi značenje, i to prije nego što provokacija bude pretvorena u robu.

Nastup u Pjongjangu nije bio turistička avantura, podrška političkom sistemu niti pokušaj da se potvrdi zapadna slika Sjeverne Koreje. Bio je to eksperiment komunikacije u prostoru u kojem su značenja ekstremno kontrolisana, a svaka gesta dobija političku težinu. Izvodili smo pjesme iz filma "The Sound of Music", koji je publici bio barem donekle poznat, ali smo ih postavili u drugačiji ideološki i estetski okvir. U tom susretu niko nije mogao biti siguran ko koga posmatra, ko koga instrumentalizuje i šta je publika zaista razumjela. Upravo ta neizvjesnost bila je najvažniji dio događaja. Koncert pamtimo kao susret dva sistema projekcija: sjevernokorejskog pogleda na Zapad i zapadnog pogleda na Sjevernu Koreju. "Laibach" se privremeno smjestio između tih ogledala.

Bilo bi intelektualno lijeno izjednačiti zapadne liberalne demokratije sa sistemima otvorene političke represije. Razlike postoje i važne su. Međutim, to ne znači da Zapad nema vlastite totalizujuće tendencije. Zapadni sistem često ne zahtijeva da mu vjerujete. Dovoljno je da učestvujete. On ne mora zabraniti mišljenje ako može upravljati pažnjom, podacima, kreditom, željom i društvenom vidljivošću. Građanin može birati između hiljada proizvoda, identiteta i zabavnih sadržaja, dok se osnovna pravila sistema gotovo nikada ne stavljaju na glasanje. Vidljiva represija izaziva otpor jer je prepoznatljiva. Nevidljiva kontrola je efikasnija zato što se doživljava kao lični izbor. Najuspješniji sistem nije onaj koji čovjeku oduzme slobodu, nego onaj koji ga navede da mehanizam vlastite kontrole nazove slobodom.

Tvrđava nije neutralna scenografija. Ona je akumulirana arhitektura moći, odbrane, osvajanja, straha i istorijskog pamćenja. Kada "Laibach" nastupa unutar takvog prostora, zidovi ne služe samo kao pozadina - oni postaju dio instrumentarija. Kastel nosi slojeve različitih carstava, vojski i političkih sistema. Koncert u takvom prostoru uspostavlja dijalog između privremenog zvuka i trajnog kamena, između tijela publike i arhitekture koja je prvobitno bila stvorena da ta tijela organizuje, zaštiti ili kontroliše. Nakratko - "Laibach" ne ukrašava tvrđavu. Mi je aktiviramo. A tvrđava zauzvrat mijenja značenje muzike.

Muzika se danas manje dijeli prema žanrovima, a više prema funkcijama. Postoji muzika koja prodaje, muzika koja umiruje, muzika koja mobiliše, muzika koja proizvodi identitet, muzika koja organizuje protest i muzika koja samo popunjava tišinu kako čovjek ne bi ostao sam sa sobom.  Razlika između ozbiljne muzike i zabave više nije naročito korisna. Ozbiljna muzika može biti potpuno bezopasna, dok pop-pjesma može izazvati politički ili emotivni potres. Zabava nije suprotnost mišljenju. Ona je često njegov najefikasniji prenosnik. "Laibach" zato ne odbacuje zabavu. Koristimo je kao trojanskog konja. Publiku najprije zavodimo poznatim melodijama, ritmom, slikom i spektaklom, a zatim pokušavamo destabilizovati iskustvo iznutra. Ne govorimo ljudima šta treba da misle. Ali pokušavamo ih spriječiti da potpuno zaborave da misle, čak i dok se zabavljaju.

Umjetnost ne mora otvoreno pozivati na pobunu, ali mora sadržavati element koji se ne može potpuno kontrolisati. Subverzija se ne nalazi nužno u političkoj poruci. Može biti u formi, tišini, ljepoti, grešci, promjeni konteksta ili odbijanju da se ponudi jednoznačan odgovor. Djelo koje samo potvrđuje postojeći konsenzus može biti vješto, lijepo i skupo, ali lako postaje dekoracija ili komunikacijski proizvod. Umjetnost počinje tamo gdje značenje izmiče namjeri autora, institucije i publike. Ako umjetnost ništa ne ugrožava - ni sistem, ni autora, ni posmatrača, ni vlastito značenje - onda vjerovatno više nije umjetnost. Ona je samo običan servis moći.