Život često piše priče koje ni sami ne planiramo. Moje ime je Radovan Jazić. Danas živim u Banjoj Luci, penzioner sam i, nažalost, već neko vrijeme vodim svoju ličnu borbu sa bolešću. Godine su učinile svoje, ali nisu uspjele izbrisati uspomene koje nosim u srcu, započinje svoju dirljivu priču za portal Cazin.net, čovjek kome je Cazin obilježio značajan dio života.
Po struci sam diplomirani mašinski inženjer. Fakultet sam završio davne 1974. godine, a potom sam gotovo četiri decenije proveo radeći u Elektroprenosu Bosne i Hercegovine kao koordinator i instruktor za dalekovode visokog napona. Taj posao me vodio širom Bosne i Hercegovine, ali postoje mjesta koja ostanu dio čovjeka zauvijek. Za mene je jedno od takvih mjesta – Cazin.
Uz Bugojno, Donji Vakuf i Jajce, Cazin je grad moje rane mladosti. Posljednji put sam ga posjetio prije deset godina, zajedno s jednim poznanikom. Volio bih danas doći češće i ranije, ali život ima svoje prioritete. Imam kćerku sa autizmom koja trenutno boravi u Višegradu i kojoj sam potpuno posvećen, uz vlastito liječenje i svakodnevne zdravstvene izazove.
Dok prelistavam stare fotografije i uspomene, osjećam potrebu da ostavim zapis o jednom vremenu koje ne smije biti zaboravljeno. Da bih ispričao sve što sam doživio, vjerovatno bi mi trebala cijela godina. Zato ostavljam samo djelić onoga što nosim u srcu.
Tokom sedamdesetih i osamdesetih godina radio sam na razvoju elektroenergetske mreže Bosne i Hercegovine. Tada je Cazin prolazio kroz period velikog razvoja. Malo ko danas zna koliko je značajno bilo što je jedan grad te veličine dobio čak dvije trafostanice napona 110 kV. Dalekovod na pravcu Bihać – Cazin – Velika Kladuša – Vrnograč bio je temelj razvoja cijelog kraja.
Obilazeći te dalekovode, često pješice i po najtežim vremenskim uslovima, upoznao sam gotovo svaki dio cazinske opštine. I danas mogu iskreno reći – nigdje nisam susreo gostoprimljivije ljude. Čim bi vidjeli umornog putnika, domaćini bi me pozivali u svoje kuće, nudili kafom, svježim mlijekom i toplom riječju. To nisu bile velike stvari, ali su ostavljale veliki trag.
Cazin je tada bio grad rada i optimizma. Fabrike su radile, grad se razvijao, putevi su bili uređeni, a ljudi puni energije i nade. Posebno pamtim poznatu fabriku crijepa, gdje su se svakodnevno stvarale duge kolone kamiona čekajući utovar. Bio je to znak života i napretka.
Mnogo noći proveo sam u cazinskom hotelu. Tamo me uvijek dočekivao jedan recepcionar, čovjek sitnog rasta, ali ogromnog srca. Koliko smo samo kafa popili i ljudskih priča podijelili. Takvi ljudi ostaju u sjećanju zauvijek.
Sjećam se i šetnji gradom, odlazaka na tržnicu, susreta sa ljudima. Cazin je bio grad kulture, urednosti i dostojanstva. Grad koji je imao dušu.
Danas, kada su godine iza mene, a zdravlje me sve češće podsjeća da vrijeme prolazi, najviše cijenim uspomene. One ostaju kada sve drugo prođe.
Fotografija koju sam ranije podijelio nastala je u šahovskom klubu „Ahmet Čejvan“. Nažalost, Ahmet je tragično preminuo, ali uspomene na njega i vrijeme provedeno među dobrim ljudima ostaju trajno sačuvane.
Ovo je moje veliko hvala svim domaćinima koji su me nekada dočekivali otvorenog srca, svim radnicima s kojima sam gradio i održavao dalekovode, te cijelom Cazinu koji je obilježio jedan od najljepših perioda mog života.
Godine prolaze, ljudi odlaze, ali neka mjesta ostaju zauvijek u čovjekovoj duši.
A Cazin je za mene upravo takvo mjesto- zaključio je Radovan Jazić.
Foto: Privatni album Radovan Jazić
