Iskustva "Plavog telefona": Zašto odrasli ne bi trebalo da umanjuju dječje emocije

Kako biste se osjećali kada biste nekome ispričali da vam je teško, da imate problem i da ne znate kako da se nosite s tim, a zauzvrat čuli jednu od ovih rečenica?

Da li biste se osjećali bolje? Ili biste stekli utisak da osoba s kojom razgovarate ne razumije koliko vam je ono kroz šta prolazite važno?

Upravo o takvim iskustvima govore nam i djeca i mladi koji se obraćaju "Plavom telefonu".

Pričaju nam o trenucima kada su pokušali da podijele svoje brige, ali su imali osjećaj da ih odrasli ne shvataju ozbiljno. Da su njihovi problemi beznačajni, osjećanja pretjerana ili da, jednostavno zato što su djeca, nemaju razloga da budu tužni, zabrinuti ili nezadovoljni.

A djetinjstvo nije uvijek bezbrižno. I djeca imaju svoje strahove, razočaranja, nesigurnosti i dane kada im je teško. Ono što odraslima izgleda kao mali, prolazan problem, djetetu može biti veoma važno. Posebno zato što još uči da razumije svoja osjećanja, pronađe riječi kojima će ih objasniti i nosi se sa situacijama koje ga povređuju.

Zato, kada nam se učini da dijete pretjerano reaguje zbog nečega što je za nas sitnica, vrijedi se zapitati koliko zapravo znamo o tome šta ga je povrijedilo. Jer iza reakcije koju ne razumijemo često se kriju osjećanja koja dijete još ne zna da prepozna, objasni ili izrazi riječima.

Kako bismo bolje razumjeli dječje reakcije, važno je da znamo da naše emocije ne zavise samo od onoga što se desilo, već i od načina na koji smo taj događaj doživjeli. To važi i za odrasle. Ista situacija neće na svakoga isto uticati. Nešto što jednoj osobi predstavlja veliko razočaranje, drugoj možda neće biti posebno važno. Razlog je u tome što svi imamo različita iskustva, očekivanja i potrebe. Slično je i kod djece.

Na primjer, dijete dolazi iz škole i govori da se više nikada neće družiti sa svojim najboljim prijateljem. Tokom odmora prijatelj se igrao s drugom djecom, a njega nije pozvao. Roditelj tada može pomisliti da se nije dogodilo ništa neobično. Djeca se svakodnevno igraju s različitim prijateljima i sasvim je moguće da će se već sutra ponovo družiti kao ranije.

Ali, dijete se u tom trenutku može pitati zašto ga prijatelj nije pozvao, da li je uradilo nešto pogrešno ili znači li to da više nisu najbolji prijatelji. Njegova tuga tada nije povezana samo s propuštenom igrom, već i s osjećajem odbačenosti ili strahom da će izgubiti prijateljstvo koje mu mnogo znači. To ne znači da je dijete nužno ispravno razumjelo situaciju. Njegov prijatelj možda uopšte nije imao namjeru da ga povrijedi. Ipak, osjećanja koja su se pojavila za dijete su stvarna.

Zato, kada pokušavamo razumjeti dječju reakciju, nije dovoljno da znamo samo šta se desilo. Važno je da pokušamo saznati i šta je dijete pomislilo, kako je doživjelo situaciju i zašto mu je ona bila važna.

Osim toga, kod djece još nije razvijena sposobnost da prepoznaju svoja osjećanja i nose se s njima. Kada su veoma uznemirena, teže im je da zastanu, razmisle i pronađu drugačiji način reagovanja. Zato im je često potrebna podrška odraslih da se umire i postepeno nauče kako da se nose s onim što osjećaju.

Koliko dječje brige mogu biti različite i koliko im je važno da imaju nekoga kome se mogu obratiti, pokazuju i iskustva "Plavog telefona".

U saradnji Udruženja "Nova generacija", Filozofskog fakulteta Univerziteta u Banjaluci i UNICEF-a u Bosni i Hercegovini sprovedena je analiza podataka "Plavog telefona" za period od 2013. do aprila 2025. godine. Tokom tog perioda zabilježeno je 77.859 kontakata, a nadležnim institucijama proslijeđeno je i 290 prijava sumnji na nasilje i suicid.

Rezultati analize pokazali su da djeca i mladi najčešće razgovaraju o teškoćama povezanima s mentalnim zdravljem, odnosima s vršnjacima i porodičnim odnosima. Nekada su to osjećanja usamljenosti, nesigurnosti ili straha, nesporazumi s prijateljima i teškoće u komunikaciji s roditeljima. Međutim, djeca i mladi povjeravaju nam se i o iskustvima nasilja, zlostavljanja ili suicidalnim mislima. O tome koliko su takva iskustva prisutna govori i podatak da se u gotovo svakom četvrtom informativnom ili savjetodavnom razgovoru spominje barem jedna od ovih teškoća.

Analiza je ukazala i na još jedan važan problem. Od 2022. godine, kada je započeto evidentiranje propuštenih poziva, do aprila 2025. godine zabilježen je 12.481 propušten poziv. Ovi podaci pokazuju koliko je velika potreba za podrškom i koliko je važno da ona djeci i mladima bude dostupna onda kada im je potrebna.

Sve nas ovo podsjeća da ne možemo uvijek znati koliko je djetetu teško samo na osnovu onoga što vidimo. Neke brige djeca otvoreno pokazuju, dok o drugima dugo ćute, naročito ako nisu sigurna kako će odrasli reagovati kada im se povjere.

Naravno, nije svaka dječja tuga znak ozbiljnog problema, niti svaki nesporazum s prijateljem zahtijeva stručnu pomoć. Ali kada nam dijete kaže da ga nešto brine ili povređuje, važno je da mu pružimo priliku da o tome govori, bez umanjivanja njegovih osjećanja.

Ne moramo svaki dječji problem doživjeti jednako kao dijete da bismo ozbiljno shvatili ono što osjeća.

Kada vidimo da je naše dijete tužno, ljuto ili uznemireno, prirodno je da poželimo da mu što prije bude bolje. Pokušavamo da ga oraspoložimo, pronađemo rješenje ili mu objasnimo zašto ne treba toliko da brine.

Iza takvih reakcija najčešće stoji želja da pomognemo. Međutim, prije nego što počnemo da tražimo rješenje, korisno je da pokušamo razumjeti s čime se dijete suočava.

Vratimo se primjeru djeteta koje je tužno jer se njegov najbolji prijatelj igrao s drugima.

Umjesto da mu odmah kažemo: , možemo pokušati:

Možemo ga pitati i šta mu je u toj situaciji bilo najteže ili šta je pomislilo kada ga prijatelj nije pozvao. Takva pitanja daju djetetu priliku da ispriča svoje iskustvo, a nama da bolje razumijemo ono što se nalazi iza njegove reakcije.

Kada bolje razumijemo kako je dijete doživjelo određenu situaciju, možemo mu pomoći da sagleda situaciju iz drugačijeg ugla. Možemo zajedno razmisliti da li postoji neko drugo objašnjenje za prijateljevo ponašanje ili šta bi dijete moglo da uradi sljedeći put.

Nekada će mu biti dovoljan razgovor, a nekada zagrljaj, naše mirno prisustvo ili malo vremena da se umiri. Važno je da ne očekujemo da svako dijete reaguje jednako niti da će ga iste riječi uvijek umiriti.

Razumjeti djetetova osjećanja ne znači ni dozvoliti svako ponašanje. Ako dijete zbog ljutnje počne da udara druge, možemo mu reći: Na taj način dijete uči da su sva osjećanja prihvatljiva, ali da postoje granice u načinu na koji ih izražavamo.

Važno je imati na umu i da ni roditelji neće uvijek uspjeti da ostanu smireni ili pronađu prave riječi. I to je sasvim u redu. Nekada će biti umorni, zabrinuti ili opterećeni obavezama, pa će reagovati nestrpljivo ili prekinuti dijete prije nego što ispriča šta se dešava. U takvim situacijama možemo se vratiti razgovoru i reći: I ovakvi trenuci mogu biti važni. Oni djetetu pokazuju da se nesporazumi mogu riješiti i da možemo pokušati ponovo da razumijemo jedni druge.

Ne možemo zaštititi djecu od svakog razočaranja, tuge ili neprijatnog iskustva. Niti je cilj da ona uvijek budu srećna. Mnogo je važnije da tokom odrastanja nauče da razumiju svoja osjećanja, da znaju kako ih mogu izraziti i da imaju povjerenja da se nekome mogu obratiti kada im je teško.

U tome roditelji imaju važnu ulogu. Ne zato što će uvijek imati spreman savjet ili moći riješiti svaki problem, već zato što kroz svakodnevne razgovore mogu pomoći djetetu da postepeno nauči kako da se nosi s onim što osjeća.

Zato sljedeći put kada vam se učini da vaše dijete pretjerano reaguje zbog nečega što je za vas sitnica, pokušajte da se zapitate:

Ne morate odmah znati odgovor. Dovoljno je da budete spremni da ga potražite zajedno s djetetom.

Kako prepoznati šta se krije iza dječjih reakcija? Kako razgovarati s djetetom kada je uznemireno? Šta možemo očekivati u različitim uzrastima i kako mu pomoći da postepeno nauči da se nosi sa svojim osjećanjima?

Odgovore na ova i mnoga druga pitanja možete pronaći u besplatnom priručniku "Vodič za roditelje: Emocionalni svijet djece", koji je pripremilo Udruženje "Nova generacija".

Priručnik donosi jednostavna objašnjenja, primjere iz svakodnevnog života i praktične smjernice koje roditeljima mogu pomoći da bolje razumiju emocionalni razvoj svoje djece i pruže im podršku koja im je potrebna.

Besplatan priručnik možete preuzeti prijavom putem linka i saznati kako kroz svakodnevne situacije možete pomoći svom djetetu da bolje razumije ono što osjeća.

Briga o djetinjstvu zajednička je odgovornost svih nas. Svaki prostor u kojem djeca mogu slobodno da se igraju, istražuju, druže i osjete da pripadaju predstavlja ulaganje u njihovo odrastanje. Kada im omogućimo više takvih trenutaka, gradimo zajednicu u kojoj djeca imaju priliku da odrastaju uz podršku, povjerenje i iskustva koja će nositi sa sobom i kada odrastu.

 

Razgovori o roditeljstvu, mentalnom zdravlju i odrastanju imaju moć da mijenjaju živote.

Pratite "Štit nove generacije" i podcast "Razumna priča", dijelite znanje i podržite djecu i porodice kojima je to najpotrebnije.

Postanite Zaštitnik djece - jer sigurnost djeteta počinje razumijevanjem.