Iran je prvo izgubio obavještajni rat: Da li je na redu vojni krah na frontu koji je preširok za bilo koga?

Trumpov rubikon je po ko zna koji put pređen, ali ne na slonovima već krstarećim raketama armade koju najavljuje sedmicama. Prvi sat rata, odnosno napad iz 28. februara pokazao je američko-izraelsku globalnu dominaciju u tri sfere ratovanja koje čine okosnicu savremenih ratnih operacija i predstavljaju dvije trećine pobjede u ratu budućnosti.

Tri ključne sfere savremenog ratovanja su: HUMINT, ISR i Air supremacy. Sva tri koncepta najlakše je predstaviti na ključnom i kulminacijskom trenutku dosadašnjeg dijela rata, a to je dekapitacija iranskog vojnog i političkog vrha prvog dana rata. Američke krstareće BGM-109 sa raketnih razarača Arleigh Burke i raketnih krstarica Ticonderoga iz istočnog Mediterana, znale su tačnu lokaciju vojno-političkog vrha iz minute u minutu.

Ključna saznanja su postignuta kroz američko-izraelsku obavještajnu umreženost na terenu sa najvrijednijim odnosno ljudskim izvorima, što se naziva HUMINT (eng. Human Intelligence). Obavještajna “izbušenost“ Irana veća je od najoptimističnijih procjena da se i unutar Korpusa islamske revolucionarne garde nalaze saradnici izraelsko-američke obavještajne zajednice. Pored obavještajnih podataka dobijenih od ljudskih izvora američko-izraelska obavještajna zajednica vlada informacijama koje dobijaju putem ISR-a (eng. Intelligence, Surveillance, and Reconnaissance) odnosno kontinuiranim izviđanjem i nadzorom sa kopna, mora, zraka i iz svemira.

Svi podaci dobijeni sa ISR platformi ispunjavaju potencijalne "manjkavosti“ ili šupljine koje su postignute baznim obavještajnim radom. Tako su do 28. februara tačno utvrđena skloništa (primarna i sekundarna) u kojima se nalazi i boravi iranski vojno-politički vrh na čelu sa Alijem Khameneijem, utvrđene su maršute dolaska na ključne objekte koji su mapirani, pri čemu je ključni faktor koji je postignut zapravo tajming odnosno realno vrijeme predviđanja svih poteza onih objekata i lica koja su meta. Upravo je tajming ključni parametar jer se na osnovu njega određuje tip oružja odnosno municije koji se koristi i u skladu s tim tempira dolazak na cilj.

Ono što je posebno značajno istaći jeste da činjenica je američka operacija "Epski bijes“ prva operacija u kojoj je potvrđeno da američka vojska koristi program Claude, odnosno veliki model umjetne inteligencije za dobijanje vizualizacija kojima se predviđaju potezi protivnika, predviđa njegova svijest u donošenju vojnih odluka, ali i prikupljaju podaci obavještajnog značaja.

Sugestivno ili ne, upravo je Donald Trump nedavno zabranio korištenje Claudea opisujući na Truth Socialu kompaniju koja je vlasnik programa kao "radikalno ljevičarsku kompaniju za umjetnu inteligenciju kojom upravljaju ljudi koji nemaju pojma o čemu se radi u stvarnom svijetu".

Nakon što su postignuta prethodna dva čimbenika, uslijedile su pripreme za uspostavljanje prvobitno zračne dominacija (eng. Air dominance) iznad zračnog prostora Irana, čime će se omogućiti izvođenje konačnog udara.

Uz pomoć ISR-a, izraelsko-američki ratni planeri su imali sve položaje iranskih baterija sistema protuzračne odbrane, kako glavnih tako i rezervnih uključujući sve baze, skladišta i sve preferencijalne lokacije za smještaj sistema koji mogu ugroziti njihove zračne snage. Nakon lansiranja krstarećih raketa Tomahawk kroz zračni prostor Sirije i Iraka i prvih pogodaka, izraelsko ratno zrakoplovstvo je započelo sa lansiranjima zračno lansiranih balističkih raketa Rampage, Blue Spear i drugih na prve i prioritetne mete u Teheranu.

Odabir ovog oružja je logičan iz više razloga, zračno lansirane balističke rakete su rakete koje Izrael može lansirati iz zračnog prostora Iraka bez da ulazi u iranski zračni prostor i riskira rušenje i gubitak aviona, sve dok se ne unište sva radarska čvorišta i baterije sistema protuzračne odbrane. Osim zračno lansiranih balističih raketa, izraelsko ratno zrakoplovstvo koristi vođene bombe tipa Spice 2000, krstareće rakete Delilah i druge tipove municije koji se mogu lansirati izvan iranskog zračnog prostora.

Konačno, zračna dominacija ostvarena svim prethodnim koracima omogućava američkim i izraelskim avionima da ulaze u iranski zračni prostor i po modelu "slobodnog lova" pronalaze i uništavaju ciljeve jer im se nema ko suprotstaviti nakon potpunog kolapsa iranske protuzračne odbrane.

Kolaps protuzračne odbrane Irana

Najlošiju ocjenu u odbrani od napada izraelsko-američkih snaga kada je u pitanju iranska vojska svakako ima Ratno zrakoplovstvo i protuzračna odbrana, koje se i uprkos realnoj nadmoći agresora vrlo teško nos i s prijetnjama koje su ranjivije. Nema sumnje da je nakon prvog udara na predsjedničku rezidenciju i vođu Khameneija, američko-iraelska koalicija napala radare za rano upozorenja kao što su Ghadir, Nazir uz nepoznate radare nabavljene iz Kine. Međutim, prije samog uništenja prethodio je ključni adut izraelskog i američkog ratnog zrakoplovstva, a to je ometanje odnosno elektronsko ratovanje.

Upravo je ovaj adut odgovor na svako pitanje prosječnog čitatelja: Zbog čega ruski sistemi protuzračne odbrane širom svijeta uglavnom gube ratove sa američkom avijacijom. Pojednostavljeno, elektronsko ratovanje odnosno upotreba aviona koji nose takve sposobnosti (F-35, F-15, EA-18, EA-37B i dr) "napadaju“ protivničke radare elektromagnetnim udarima tako da "zaslijepe radar“. Zaslijepljenje radara može izgledati tako da jedan avion na radaru izgleda kao pet aviona i više, također, zaslijepljenje može biti izvođeno tako da radarski operateri imaju potpuno nefunkcionalan radarski sistem.

Nakon što su ometanjem iranski radari "zaslijepljeni“, preostalo je samo njihovo uništenje protivradarskim raketama. Najbolji pokazatelj kolapsa protuzračne odbrane Irana su i zabilježeni letovi izraelskih i američkih bespilotnih letjelica Hermes 900 i MQ-9 Reaper od kojih je jedna i srušena. Ukoliko u zračnom prostoru neke zemlje operišu bespilotne letjelice kao spore letjelice većeg radarskog odraza i još na visinama na kojim su vidljive golim okom, onda je uspostavljena snažna dominacija zračnim prostorom.

Ovi prizori su vrlo nerealni uzimajući u obzir veličinu iranske vojske i Korpusa islamske revolionarne garde, ali i podatke da je u proteklih godinu dana iz Rusije nabavljeno nekoliko stotina sistema protivzračne odbrane kratkog dometa koji se ispaljuju s ramena (MANPADS). Gore navedene bespilotne letjelice se bez većih problema obaraju i ruše ovim sistemima koje u Iranu izgleda nema ko da ispali, što je prilično nerealan koncept odbrane.

Poređenja radi tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu, snage Vojske Republike Srpske su u septembru 1995. godine prijenosnim sistemom protuzračne odbrane srušile američku bespilotnu letjelicu MQ-1 Predator. Svježiji primjer su Huti koji su u protekle dvije godine srušili najmanje sedam bespilotnih letjelica MQ-9 Reaper koje ovih dana djeluju iznad Irana.

Također, kao i u 12-dnevnom ratu iranske avione F-4, F-5 i Su-22 američki i izraelski avioni uništavaju na pistama dok su uredno parkirani na stajankama što je nedopustivo ako se ima u vidu trajanje neprijateljstva sa Izraelom, njegove ranije operacije i sposobnost napada na sve ciljeve u Iranu. Teško je vjerovati da nije izvršena disperzija snaga i izvlačenje aviona na aerodrome u istočni dio zemlje, s obzirom na to da je konačna odluka prema svemu sudeći da se iranski avioni nikad i nigdje ne sukobe s američkim i izraelskim.

Iako bi zračna borba sa američkim i izraelskim avionima bila vrlo neravnopravna, teško je razumijeti da zračne snage države nastale na požrtvovanoj i neravnopravnoj borbi ne ulazi u zračne duele sa izraelskim i američkim avionima, što će značiti da je preostalih dvjestotinjak aviona koliko ima Iran - osuđeno na uništenje bez časti i borbe.

Iranski udari i američki odgovori

Iranska vojska obezglavljena prvim udarima koji su gađali sisteme za komandovanje, komunikaciju i kontrolu; sudeći prema dosadašnjem dijelu rata odlučna je braniti se malo i napadati maksimalno. Napadi na baze i aerodrome američke vojske u Bahreinu, Kataru, Kuvajtu, Ujedinjenim Arapskim Emiratima i Iraku predstavljaju stvarnu odbrambenu strategiju Irana koji zbog veličine područja koji brani i načina na koji tu teritoriju brani, zapravo može voditi svoju odbranu jedino napadom.

Sve baze su branjene američkim sistemima protuzračne i protivbalističke odbrane kao što su Patriot MSE PAC-3 i THAAD, međutim iranske rakete i dronovi teško pogodili nekoliko baza uprkos značajnoj odbrani ovih instalacija. Ima nekoliko razloga zbog kojih iranske rakete kratkog dometa kao Zulfikar, Fateh-110 i druge ostvaruju više pogodaka na američke baze nego u napadu raketa srednjeg dometa na Izrael.

Sve balističke rakete dometa do 300 do 1000 kilometara spadaju u rakete reda kratkog dometa. Kod ovih raketa u odnosu na rakete srednjeg dometa koje se lansiraju na Izrael, let je značajno kraći, trajekotorija leta je niža odnosno rakete brže i u "oštrijim putanjama“ dolaze do cilja bez izlaska iz atmosfere i povratka u velikim uglovima. To najbolje prikazuju lansiranja raketa iz sistema Patriot u Kuvajtu gdje rakete u zadnjoj fazi ne stižu presresti iranske rakete kratkog dometa.

Svakako, udare balističkih raketa prate i napadi kamikaza dronova HESA Shahed 136 koji sa bojevim glavama koje nose 50 kilograma ekploziva, mogu nanijeti vrlo teške udarce vojnoj infrastrukturi. Što je i demonstrirano napadom na bazu Bahreinu kada je uništen radar AN/TPS-59. Američke baze od iranskih raketa brane sistemi Patriot i THAAD, ali za sporije ciljeve i dronove Shahed-136 su potrebne ili rakete zrak-zrak sa aviona ili protuzračni topovi kao američki C-RAM. Međutim, kao i kod napada na Izrael tako i na zaljevske zemlje, ukoliko iranske snage lansiraju veliki broj balističkih raketa i kamikaza dronova u napadu koji bi bio tempiran da oba oružja dolaze na isti cilj u istom vremenu, dolazi do saturacije odnosno zasićenja zbog čega značajan broj municije prolazi odbranu.

Pored saturacije, iranski napadi su pokazali koliko je teško zaljevskim zemljama da koordinirano sa američkim snagama brane svoj zračni prostor zbog čega je i došlo do prijateljske vatre u kojoj su srušena tri američka aviona F-15X. S druge strane, o uspješnosti iranskih raketnih napada na izraelsku teritoriju rano je govoriti jer je cenzura snimaka iz Izraela vrlo stroga iako postoje brojni snimici koji ukazuju probijanje izraelskog protivbalističkog štita koji je sposoban presretati iranske rakete iznad teritorije zapadnog Iraka i istočne Sirije.

Ono što je posebno zanimljivo istaći su tri stvari u ovom ratu, a to je da avion F-15X do danas nije oboren nikad od 70-godina otkad je u upotrebi i imao je skor 100:0 koji je kuvajstka protuzračna odbrana srušila ne jednim već s tri obaranja. Prijateljska vatra je sasvim očekivana i planirana stvar u zračnim operacijama ovog ranga i kapaciteta u kojima učestvuje više od 400 aviona. Druga zanimljivost ove operacije jeste prva borbena upotreba američkih kamikaza dronova LUCAS koji su zapravo kopija iranskih Shaheda, koji su nastali iz ostataka ruskih dronova Geran-2 koje po iranskoj licenci koristi ruska vojska u napadima na ukrajinske gradove. Pojednostavljeno, čak i simbolično Amerikanci napadaju Iran njihovim oružjem i vojnim patentom, sa trenutno nepoznatim efektima.

Treća zanimljivost jeste i to da američka vojska po prvi put u historiji gađa ciljeve u Iranu sa raketnim sistemima zemlja-zemlja odnosno koristeći lansere M270 MLRS iz Iraka, sa prema svemu sudeći najnovijim raketama PrSM.

Koliko dugo mogu izdržati tempo

Iran je napadima na američke baze proširio front kao nikad ranije ratujući i braneći se konvencionalno od dvije nuklearne sile prizivajući uključenje Velike Britanije i Francuske čime bi Iran zaista postao najnapadanija država svijeta. Tako širok front troši iranske raketne kapacitete u koje se najviše i pouzdaje iranski vojni vrh, pri čemu bi upotreba dronova mogla biti sve dominantnija. Koliko dugo Iran može izdržati zavisi prije svega od političke volje na strateškom, najvišem nivou o tome koliko dugo treba pružati otpor.

Izraelski i američki avioni koji prodiru sa zapada i juga sa dva američka nosača i nekoliko izraelskih i američkih aeordroma, sada primarno traže fabrike balističkih raketa i dronova loveći transportne lansere prije lansiranja. Najteže će čini se proći iranska mornarica koja je prilično nezaštićena i sve teže sposobna održati blokadu hormuškog moreuza. Šire posmatrano, Amerikanci će moreuz odblokirati tako što namjeravaju trajno uništiti iransku ratnu mornaricu, bez čekanja pregovora bojeći se mogućnosti miniranja moreuza nakon procjene CIA da Iran raspolaže sa 5.000 mornaričkih mina.

S druge strane ni američki odnosno izraelski resursi, iako veliki, nisu bez ograničenja. Tokom operacije "Pustinjska oluja“ iz 1991. godine, američki avioni su imali koeficijent 0,8 dnevnih letova što je iz ove perspektive teško očekivati. Dva nosača aviona sa 140 aviona uz prateće zračne grupe iz regije mogu održati tempo ratnih operacija duže od mjesec dana s ovakvim intentitetom, ali bi uloga bespilotnih letjelica mogla biti sve veća pri čemu postoji strah za novim slučajevima "prijateljske vatre“ uslijed prevelikog forsiranja pilota sa nosača aviona Gerald Ford.

Izraelsko zrakoplovstvo u operaciji "Lavlji rik“ sa angažovanih preko 200 aviona još jednom potvrđuje izvrsnu operativnost flote sa preko 70 posto, što ipak ima svoja ograničenje jer uprkos zračnoj dominaciji let do Irana podruzumijeva tankiranja i pažljivo trošenje goriva uz rizik od pada i nesreća.

U dosadašnjem dijelu rata, Iran gubi u svih pet domena modernog ratovanja (kopno, more, nebo, svemir, elektromagnetni spektar), ali i dalje može udariti vrlo snažno i bolno. Jedini iranski "Wunderwaffe“ jesu rakete kojima se mogu svetiti za poraze u ratu koji je, prema statističkim podacima i brojevima, "izgubljen".