'IPAK JE TO DRUGAČIJI GRAD': Marc Casals za 'SB' o knjizi 'Sarajevo Blues' Semezdina Mehmedinovića koju je preveo na španski jezik

Razgovarala: Sanela Gojak

Prolazim skrovitim ulicama, sklonjenim od snajperskog pogleda obdarenog infracrvenim zrakama, tako da me i u mrklom mraku razaznaje. Noću, crvena laserska tačka luta po fasadama. Prolazim s osjećanjem bespomoćnosti; sa sviješću o sljedećem trenutku u kojem me možda ima, možda me nema. Kao sjene, boravimo u prividu četvrte dimenzije, piše Semezdin Mehmedinović u knjizi "Sarajevo Blues" koja je objavljena ratne 1993. godine.

Semezdin Mehmedinović je svjetsku slavu stekao knjigom proze i poezije "Sarajevo blues", koja je objavljena u engleskom prijevodu kod kultnog izdavača City Lights (1998. godine).

“Sarajevo Blues” sada je doživio i svoj španski prijevod što je važan kulturni doprinos jer se otvaraju vrata bh. književnosti španskoj publici. Marc Casals prevodilac koji stoji iza ovoga je govorio za “Slobodnu Bosnu”. On je ranije preveo i sjajni Mehmedinovićev roman "Me’med, crvena bandana i pahuljica."

Da li ste tokom rada na prijevodu ove knjige imali kontakt s autorom Semezdinom Mehmedinovićem? Ako jeste – kakav je bio taj susret?

Često sam u kontaktu sa Semezdinom jer smo se, otkako ga prevodim, sprijateljili i jako se dobro razumijemo. Što se tiče knjige, kao i sa svim autorima, poslao sam mu nekoliko pitanja mailom, a prošlog ljeta sam ga posjetio u Tuzli kako bih s njim napravio intervju koji smo uvrstili na kraj knjige. Taj razgovor između autora i prevodioca Semezdinova je ideja koju smo već primijenili u “Me'med, crvena bandana i pahuljica“ i rekao bih da je ponovo ispao zanimljiv, jer je on osoba koja ima mnogo toga za reći.

Naslovnica knjige (Foto: Milomir Kovačević Strašni)

Koliko je tema opsade Sarajeva zanimljiva čitateljima u Španiji?

Prema prvim reakcijama koje vidim, opsada Sarajeva i dalje je zanimljiva tema za španskog čitatelja. Za generacije do moje bilo je jako potresno vidjeti da se rat ponovo vraća u Evropu, a i nasilje koje je bilo pokrenuto protiv Sarajlija, kao i pasivnost međunarodne zajednice, ostavili su snažan utisak. Osim toga, postojale su i inicijative solidarnosti sa Sarajevom, posebno iz Katalonije, odakle dolazim, a cijela Španija je primila veliki broj izbjeglica iz Bosne. Tako da bih rekao da je opsada nešto čega se ljudi i dalje sjećaju.

Zašto ste izabrali prevesti upravo Sarajevo Blues, nakon što ste preveli "Me’med, crvena bandana i pahuljica" Semezdina Mehmedinovića?

I prijevod “Me'meda” i “Sarajevo Bluesa” prijedlozi su izdavačke kuće Deleste koje sam s velikim zadovoljstvom prihvatio. Mislim da ima mnogo smisla da postoje na španskom jeziku, jer čine diptih koji jako dirljivo odražava neka od temeljnih iskustava autora: rat, u slučaju “Sarajevo Bluesa”, te egzil i bolest, u slučaju “Me'meda”. Smatram da su zajedno idealna ulazna vrata u književni univerzum Semezdina, koji se, nadam se, u budućnosti ćemo nastaviti širiti na španskom jeziku.

Koliko su fotografije Milomira Kovačevića Strašnog, inače bliskog prijatelja Semezdina Mehmedinovića, doprinijele estetskoj i emocionalnoj snazi knjige?

Kaže se da jedna slika vrijedi više od tisuću riječi i, iako to možda nije potpuno tako, istina je da je emocionalni impakt fotografije mnogo direktniji. Ako, uz to, autor ima estetski talent i vezu sa Sarajevom kakvu ima Milomir Kovačević, emocionalna snaga knjige samo može dodatno porasti. Posebno me pogađa fotografija s naslovnice, na kojoj se iz leđa vidi žena kako prolazi ulicom sa snijegom prekrivenih trotoara, vukući torbu jednom rukom i noseći mali kanister u drugoj. Mislim da savršeno sažima gotovo kozmičku tugu opsade a i volju Sarajlija za preživjlavanje.

Koliko je Sarajevo iz knjige blisko Vašem ličnom iskustvu grada pri prvom susretu i gdje se ta dva Sarajeva razilaze?

Jedna od glavnih tema koje Semezdin obrađuje u knjizi je način na koji rat transformira prostor: zgrade ostaju u ruševinama, a čak se i kretanje ljudi mijenja kako bi izbjegli granate i snajperiste. Zato Sarajevo iz knjige za mene nosi isto ime i ima nekoliko istih mjesta, ali je to ipak drugačiji grad. Na isti način, mentalno stanje u kojem je knjiga napisana za mene je nedostupno jer, srećom, nemam direktnog iskustva s ratom. Pokušao sam to nadoknaditi ponovnim čitanjem knjiga španskih novinara kao Alfonso Armada koji su pisali o opsadi kako bih pronašao odgovarajući jezik i atmosferu.

Rekli ste ranije da Vam je bosanska književnost najdraža za prevođenje zbog duboke povezanosti koju osjećate s našom zemljom. Šta čitate sada, te kako birate knjige koje ćete prevesti?

Pošto također govorim bugarski, trenutno prevodim “Fiziku tuge” Georgija Gospodinova, ali što se BiH autora tiče uskoro izlazi španski prijevod “Schindlerovog lifta” Darka Cvijetića, urađen u suradnji s mojom partnericom Patricijom Pizarroso. Općenito izbjegavam prevođenje ratnih knjiga, da ne doprinosim stereotipima o Bosni i zato što kad provodim mnogo vremena s tim tekstovima, na kraju me malo pogađaju. Ali kako u slučaju “Sarajevo Bluesa!, tako i u slučaju “Schindlerovog lifta”, radi se o dvjema sjajnim i dirljivim knjigama koje vrijedi ponuditi španskim čitaocima.

Kad smo kod književnosti bh. autora, sad već kultna knjiga “Kad sam bio hodža” Damira Ovčine bavi se ratnom pričom. Autor je na scenu postavio i istoimenu predstavu koja igra u Tuzli (21. februara). Jeste li čitali “Hodžu”, također je prevedena na španski jezik u izdanju madridske kuće Automatica editorial?

Pročitao sam ga i predstavio s autorom u knjižari La Ciutat Invisible u Barceloni u jeseni 2021. godine. To je po meni odlična knjiga koja je izazvala određeni interes kako kod kritike, tako i kod španske publike zainteresirane za balkansku književnost. Kao što sam ranije spomenuo, nemam neposredno iskustvo rata, ali mi se činilo da u opisu tog romana da su iskustva jako čulna s mnogo posebnim stilom koji su moje kolege Luisa Fernanda Garrido i Tihomir Pistelek vrlo dobro prenijeli u svom prijevodu.