Ella Jovanović, koja je u tramvajskoj nesreći 12. februara u Sarajevu zadobila povrede opasne po život i ostala bez noge, u Zagrebu je s ljekarskim timom obilježila uspješan završetak rehabilitacijskog ciklusa.
Nakon amputacije pred njom je bio dug i zahtjevan proces liječenja. Zahvaljujući multidisciplinarnoj medicinskoj njezi, podršci porodice i vlastitoj upornosti, prošla je put od borbe za život do samostalnog hodanja i povratka svakodnevnim obavezama.
Povratak svakodnevnom životu
Govoreći o brzini oporavka, Ella je priznala da nije očekivala da će se tako brzo vratiti životu kakav je vodila prije nesreće.
"Iskreno, nisam mislila da ću ovako brzo, ali očekivala sam da što prije završim jer nemam nimalo strpljenja. Bilo je nekih prepreka koje su mi malo produžile oporavak, ali nema veze. Važno je da sam sada ovdje i da sam se vratila normalnom životu", kazala je Ella za N1.
Tokom rehabilitacije suočila se i s komplikacijama. Hodanje s protezom u početku joj je bilo posebno teško jer rana još nije bila zacijelila.
"Na početku je bilo teško jer sam imala ranu koja još nije zacijelila pa me bilo strah kada stanem na nju. Zbog toga je uslijedila pauza. Poslije sam možda napravila i malo previše pa se rana ponovo otvarala. Sada je sve zacijeljeno. Imam još nekoliko rana na drugoj nozi, ali i one su gotovo zacijeljele", objasnila je.
Na početku rehabilitacije razlika u funkcionalnosti između prirodne i protetičke noge bila je velika, dok je nakon završetka procesa smanjena na približno četiri posto.
Ella sada svakodnevno prelazi kilometre, odlazi u školu i na treninge.
"Živim u centru grada pa moram ići do škole i na treninge te svakodnevno prelaziti kilometre", kazala je.
Sport je bio važan dio njenog života i prije nesreće. Ritmičkom gimnastikom bavila se deset godina, a posljednje dvije godine radila je kao trenerica. Bavila se i odbojkom, kojoj se želi vratiti uprkos mišljenjima da taj sport nije prilagođen osobama s amputacijom.
"Posljednje dvije godine bavim se i odbojkom i voljela bih nastaviti, upravo nekako u inat svima jer su govorili da ću morati igrati sjedeću odbojku ili da odbojka nije sport za osobe s amputacijom. Želim im dokazati da se mogu vratiti i da imam taj sportski duh", istaknula je.
Podrška prijatelja i vršnjaka
Ella u početku nije bila svjesna koliko je njena priča odjeknula u javnosti. Na dan nesreće krenula je u školu na odbojkaški turnir, a tek nekoliko dana poslije saznala je koliko je ljudi prati, podržava i traži odgovore.
"U početku uopće nisam znala jer sam trebala normalno doći u školu na odbojkaški turnir. Tek su mi, otprilike šestog dana nakon što sam se probudila, rekli koliku podršku imam i da su zbog toga bili organizirani čak i protesti. To me jako iznenadilo i nisam očekivala da će se toliko proširiti", rekla je.
Posebno joj znači podrška prijatelja, vršnjaka i školskih kolega.
"Jako sam sretna što je moje društvo takvo i što je takva moja generacija, što bi dali sve jedni za druge i što su i dalje uz mene. Jedva čekaju da se vratim u Sarajevo pa da izađemo. Kada sam prvi put došla u školu, svi su me čekali u dvorištu i dočekali velikim aplauzom", dodala je Ella.
I prije nesreće željela se baviti medicinom, a pohađa medicinsku školu. Nakon svega što je prošla, ta odluka postala je još čvršća.
"I prije sam se željela baviti medicinom jer idem u medicinsku školu, ali ovo mi je nekako bio znak da se moram baviti medicinom", kazala je.
Posebno je zanimaju sportska medicina, ortopedija i rad s ljudima koji prolaze kroz povrede slične njenoj.
"I prije sam se željela baviti medicinom u sportskom smislu, a sada bih posebno željela raditi s djecom na ortopediji ili s ljudima koji imaju slične povrede kao ja", istaknula je.
Tokom oporavka tražila je iskustva drugih osoba s amputacijom kako bi se uvjerila da je povratak aktivnom životu moguć. Sada želi da njena priča bude podrška drugima.
"Želim nekome mlađem ili starijem biti uzor, kako bi vidio da se može vratiti normalnom životu i da nije kraj svijeta zato što se to dogodilo. Duh je u svemu tome jako važan", rekla je.
Na kraju je uputila poruku svima koji se nakon teške bolesti, operacije ili povrede osjećaju kao da je njihov dotadašnji život završen.
"Zbog jednog lošeg poglavlja ne zatvara se knjiga. Koliko god neka operacija ili bolest djelovala kao kraj svijeta, nije. To je samo veća prepreka koju morate prijeći kako biste nastavili prema boljim i većim stvarima", poručila je Ella.
