Kada je fudbalska reprezentacija Bosne i Hercegovine stigla na Svjetsko prvenstvo, očekivanja javnosti bila su podijeljena između optimizma i opreza. Dok su navijači sanjali o historijskom uspjehu, mnogi su smatrali da će prolazak grupne faze predstavljati izuzetno težak zadatak. Međutim, ono što su Zmajevi prikazali tokom grupne faze pokazalo je da se najveći rezultati ne ostvaruju samo kvalitetom na terenu, već i karakterom, zajedništvom, vjerom i snagom da se odgovori na izazove kada je najpotrebnije.
Na kraju puta kroz grupu B, Bosna i Hercegovina uspjela je ostvariti ono što nijedna prethodna generacija nije, izboriti plasman u nokaut fazu Svjetskog prvenstva. Bio je to uspjeh koji je nadmašio sportske okvire i prerastao u priču o emocijama, ponosu i zajedništvu miliona ljudi širom svijeta.
Prvi nastup na Prvenstvu donio je rezultate nade. Nismo pobijedili domaćina Kanadu, ali nismo izgubili, a taj remi (ispostavilo se kasnije) imao je jako bitnu ulogu u prolasku grupe.
Na velikim turnirima prve utakmice često određuju atmosferu unutar ekipe. Znamo nas kakvi smo, pa su se nakon remija pojavile i neke sumnje, ali veći dio javnosti je znao da je to izuzetno dobar ulaz u takmičenje, na kojem i nismo baš ekipa od iskustva...
Očekivanja navijača
Društvene mreže bile su pune komentara, a očekivanja navijača dodatno su povećala psihološki teret koji su igrači nosili, a pred ekipom je bio najjači protivnik u grupi. Švicarska nas je pobijedila (1:4), iako smo bili u egalu sedamdesetak minuta. Reklo bi se težak poraz i prilika hroničnim kritičarima da nađu pukotine u timu Sergeja Barbareza.
Ipak, upravo tada pokazala se jedna od najvećih kvaliteta ove reprezentacije, a to je ono što je sam Barbarez govorio često, mentalna snaga. Bosna i Hercegovina je savladala Katar sa 3:1 i ušla u nokaut fazu. Treći u grupi, isto bodova kao drugoplasirana Kanada, ali naš tim nije prošao dalje jer se kao tamo negdje poklopio neki rezultat, nego zbog onoga što su zaradili na terenu. Jednostavno, četiri boda su osvojena i zasluženo se prošlo dalje.
Iako je ova reprezentacija bukvalno ono što treba biti tim, snažan kolektiv, treba spomenuti i strijelce. Jovo Lukić je pogodio protiv Kanade, Ermin Mahmić protiv Švicarske, dok su protiv Katara mrežu tresli Kerim Alajbegović i Mahmić, uz autogol nakon ubacivanja Edina Džeke.
Velika takmičenja ne igraju se samo protiv protivnika. Tokom grupne faze reprezentacija se suočavala i s problemima koje javnost često ne vidi. Naporne sezone iza igrača, fizički umor, sitne povrede i ritam utakmica stvarali su dodatni pritisak.
Stručni štab morao je donositi teške odluke. Ko može izdržati još jedan meč? Ko treba odmor? Ko može promijeniti utakmicu ulaskom s klupe?
Treba li reći da nismo imali Edina Džeku u prvom kolu, da još nemamo potpuno zdravog Harisa Tabakovića, a Amar Dedić je propustio meč protiv Katara. I prošli smo. Uvijek je neko tu da zatvori, da uđe i da da sve od sebe.
Put kroz grupnu fazu nije bio jednostavan. Svaka utakmica nosila je posebnu težinu, a jedan detalj mogao je promijeniti cijelu priču.
Jedan od najtežih trenutaka stigao je u susretu protiv Švicarske, kada je Tarik Muharemović isključen i ekipa je ostala s igračem manje.
Veliki rezultati nikada nisu djelo samo jednog igrača.
Neki ostanu zapamćeni po golovima i velikim potezima, drugi po borbi, disciplini i radu koji se ne vidi u statistikama.
Na ovakvim turnirima često odlučuju sitnice – pravovremeni start, dobra odluka, mirnoća pod pritiskom.
Iza konačnog rezultata i plasmana u nokaut fazu krila se mnogo dublja priča od obične pobjede. Grupna faza bila je niz trenutaka u kojima se vidjelo koliko jedna reprezentacija može biti jaka kada se nađe pod pritiskom.
Na Svjetskom prvenstvu nema prostora za opuštanje. Jedan pogrešan pas, izgubljeni duel ili trenutak dekoncentracije može promijeniti cijeli tok utakmice. Upravo zbog toga su utakmice Bosne i Hercegovine bile ispunjene velikom količinom tenzije.
Ključni momenti
Svaki susret nosio je svoju težinu, a igrači su morali balansirati između želje da napadnu i potrebe da ostanu disciplinovani. A već su se pojavljivale kritike kako smo previše defanzivni. Možda smo i bili, ali opet smo ostvarili rezultat i niko se neće sjećati jesmo li se branili u nekom od poluvremena.
Svaki turnir ima svoje strijelce i igrače koji dobiju najviše pažnje, ali velike rezultate obično donose i oni čiji se doprinos ne vidi odmah. Tokom grupne faze bilo je igrača koji su preuzimali odgovornost u ključnim momentima, ali i onih koji su utakmice dobijali kroz rad bez lopte.
Dueli, trka, presijecanja, pritisak na protivničku odbranu i mirnoća u kriznim trenucima često su bili jednako važni kao golovi.
Posebno se vidjelo koliko je važno imati igrače koji mogu podnijeti pritisak najveće fudbalske scene. Na Mundijalu nema "lakih" minuta, svaki trenutak može postati historijski, a mi imamo i mlade igrače koji su nevjerovatno sportki drski, koji se jednostavno ne boje ničega.
Mnogo toga što odlučuje turnire događa se daleko od kamera. Razgovori nakon utakmica, podrška saigračima, vraćanje samopouzdanja poslije loših trenutaka, sve su to stvari koje grade reprezentaciju.
Nakon poraza od Švicarske bilo je najlakše izgubiti vjeru. Umjesto toga, ekipa je pronašla energiju za povratak. Svaki naredni trening, svaki sastanak i svaki novi meč postajali su korak prema cilju koji je na početku izgledao daleko.
Put kroz grupu bio je kombinacija igrača koji su ostavljali posljednji atom snage, navijača koji su putovali hiljadama kilometara i osjećaja da cijela zemlja živi za isti trenutak. Zbog toga je prolazak grupne faze dobio posebnu vrijednost.
Nije to bio samo sportski uspjeh. Bio je to trenutak kada su se spojili teren, tribine i milioni ljudi koji su čekali razlog za slavlje, a još nije gotovo. Još se nadamo da možemo i dalje.
Bilo je igrača koji su preuzimali odgovornost u ključnim trenucima, ali i onih koji su ekipu držali stabilnom kada je bilo najteže.
Veliki dio uspjeha pripada selektoru Sergeju Barbarezu. Njegov zadatak nije bio samo napraviti taktiku, već održati vjeru.
Pokazao je da zna čuvati mir u timu, a uvijek insistira na disciplini, zajedništvu i osjećaju da svaki igrač ima svoju ulogu. Čak nekada za mnoge tvrdoglavo prati svoju viziju, a li on jednostavno „takav lik“, ali i lik koji nas je doveo do historijskih rezultata i to je osnovna referenca.
Povratak vjere
Osim sportskog uspjeha, plasman u nokaut fazu donio je i značajnu finansijsku korist. FIFA je za ovaj rezultat osigurala dodatnu nagradu, čime je uspjeh dobio i ekonomsku vrijednost. Do sada je inkasirano 23,5 miliona dolara.
Nakon plasmana dalje uslijedilo je slavlje širom Bosne i Hercegovine. Ulice su bile pune zastava, pjesme i ponosa. Društvene mreže preplavili su snimci slavlja iz zemlje i dijaspore. Fudbal je postao zajednička priča miliona ljudi.
Plasman u nokaut fazu Svjetskog prvenstva predstavlja najveći trenutak u historiji reprezentacije Bosne i Hercegovine, ali njegova vrijednost nije samo u rezultatu.
Ova generacija vratila je vjeru navijačima i pokazala da se karakterom, borbom i zajedništvom mogu ostvariti ciljevi koji su se nekada činili nedostižnim. A sve je izgledalo kao „težak slučaj“ uoči kvalifikacija.
Grupna faza ovog Mundijala ostat će upamćena kao period kada su Zmajevi ispisali jednu od najljepših priča bosanskohercegovačkog sporta. Samim plasmanom, ali i načinom i zajedništvom na koji je ostvaren.
Pred nama je šesnaestina finala. Igramo 2. jula protiv domaćina SAD-a i imamo pravo na novu nadu. Ovi momci su nam to poklonili i možda su spremni pokloniti naciji novu radost. Učinili su mnogo, ali ko zna gdje može biti kraj ove priče.
Navijači koji su osvojili svijet
Priča o nastupu Bosne i Hercegovine na Mundijalu nije samo priča o igračima na terenu. Veliki dio ove reprezentativne avanture nose i navijači, koji su svojim prisustvom, energijom i emocijom privukli pažnju cijelog svijeta.
Od prvog dana prvenstva bilo je jasno da Bosna i Hercegovina neće imati podršku samo s tribina, već pravi talas emocija koji je prelazio granice sporta.
Hiljade navijača putovalo je hiljadama kilometara kako bi bilo uz Zmajeve. Mnogi su dolazili iz Bosne i Hercegovine, ali i iz zemalja širom Evrope i svijeta, noseći zastave, šalove i obilježja svoje domovine.
Na stadionima se mogla čuti pjesma bh. navijača, a atmosfera koju su stvarali često je bila jedna od glavnih tema među neutralnim ljubiteljima fudbala. Za mnoge posmatrače sa strane, posebno je bilo upečatljivo koliko je energije i zajedništva dolazilo s tribina.
Nisu to bili samo trenuci navijanja tokom 90 minuta. Bh. pristalice prije utakmica stvaraju posebnu atmosferu na ulicama gradova domaćina.
Brojni strani navijači i ljubitelji fudbala isticali su da je teško ostati ravnodušan prema emociji koju su donosili Bosanci i Hercegovci.
Za njih reprezentacija nije samo sportski tim. To je simbol pripadnosti, uspomena, ponosa i veze s domovinom.
