Danas, poslije svega što je prošao, živi sam, obrađuje svoju zemlju i nema penziju.
Drago Hrstić iz Gornjeg Graba kod Ljubuškog rođen je 30. jula 1944. godine. Za osam decenija života prošao je puteve kojima mnogi nikada neće krenuti, radio daleko od kuće, plovio na američkom brodu i upoznao brojne zemlje svijeta.
Ali kada govori o svom životu, najteže uspomene ne veže za oluju na Pacifiku, u kojoj je, kako kaže, mislio da će izgubiti život, već za djetinjstvo u rodnoj Hercegovini.
U razgovoru s novinarom Marijem Brkićem za Glas Hercegovine, Drago je otvoreno govorio o godinama gladi, teškom radu, poštenju koje mu je otvorilo vrata u tuđini, ali i o tome kako je, uprkos svemu što je zaradio i proživio, danas ostao bez penzije, prenosi Jabuka TV.
Drago je odrastao u porodici sa šestoro djece, u vremenu kada se teško živjelo, a hrane često nije bilo dovoljno ni za najmlađe.
Posebno pamti tri godine tokom kojih je njegova porodica gotovo svakodnevno vodila borbu da preživi.
Bilo je to vrijeme radnih zadruga, kada je još kao dječak morao raditi na zemlji i brati pamuk.
"Nikad u životu mi nije bilo teže nego tada. Dijete nema što jesti", prisjetio se.
Glad je, kaže, bila tolika da su jeli i travu.
Među uspomenama koje nikada nije zaboravio posebno mjesto zauzima nekoliko šaka kukuruza koje je uzeo od oca i potajno posadio na porodičnoj zemlji.
Bio je još dječak, ali je znao da od tog kukuruza možda zavisi hoće li njegova porodica konačno imati šta da jede.
Ustajao je u četiri sata ujutro kako bi ga posadio, a da niko ne primijeti šta radi.
Kada je kukuruz niknuo, otac je posumnjao da ga je upravo Drago posadio.
Krajem novembra uspjeli su da ga oberu, a neposredno pred Božić dočekali su ono o čemu su mjesecima sanjali – da od svog kukuruza naprave hljeb i puru.
"Skuhali kruh i puru skuhali, najeo se!", ispričao je Drago.
Toliko je bio gladan da ga je otac upozoravao da ne pojede previše odjednom, nakon dugog perioda oskudice.
Taj obrok, jednostavan i skroman, ostao mu je urezan u sjećanje za cijeli život.
Nakon odsluženja vojnog roka u mornarici, Drago je odlučio da sreću potraži daleko od rodne Hercegovine.
Otišao je u Austriju, ali početak nije bio nimalo lak. Posao se teško pronalazio, a život u tuđini nije izgledao onako kako ga je možda zamišljao.
A onda se dogodilo nešto što će mu, prema njegovim riječima, promijeniti život.
Jednog dana, hodajući po snijegu, pronašao je zlatni nakit i sat. Procjenjuje da su tada vrijedili između 300 i 500 maraka, što za čovjeka koji je tražio posao nije bio mali novac.
Ipak, nije razmišljao da pronađeno zadrži.
Odnio je sve u policiju.
Taj postupak pokazao se presudnim. Policijski službenik kojem je predao pronađene dragocjenosti pomogao mu je da dobije posao.
Počeo je da radi težak fizički posao, kopajući rupe za električne stubove.
Ali Drago se rada nije plašio.
Tvrdi da je za samo devet mjeseci zaradio čak 33.000 maraka, što je u to vrijeme predstavljalo pravo bogatstvo.
"Mogao sam u Ljubuškom napraviti neboder!", rekao je kroz osmijeh, prisjećajući se koliko je tada novca imao.
Ipak, umjesto da ga potroši na sebe, zaradu je dao roditeljima.
Poslije Austrije otišao je u Njemačku, gdje je nastavio da radi na građevinskim poslovima.
