Prije dolaska u Tribunal Tucker je 27 godina bio policajac u Velikoj Britaniji, većinom detektiv u kriminalističkoj policiji. U Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) došao je u aprilu 1998. na jednogodišnje upućivanje, a ostao je 16 i po godina. Radio je na istragama u centralnoj Bosni, bio zamjenik šefa ureda na Kosovu, a od septembra 2005. do penzionisanja 2014. vodio je ured Tribunala u Sarajevu.
Danas piše trilogiju o ljudima koje je upoznao kroz istrage, a po njegovim iskustvima priprema se i film. U Sarajevo je ponovo došao kako bi razgovarao s preživjelima.
Na pomisao da postane haški istražitelj, kaže, došao je gledajući televiziju. Rat u BiH je već trajao kada je na vijestima vidio britanskog pukovnika Boba Stewarta u Ahmićima.
"Davao je izjavu ispred sela, a iza njega su bile kuće u plamenu i mogla su se vidjeti tijela civila kako leže na pragovima. Bio je ogorčen i gotovo je zahtijevao da se osnuje tribunal koji bi istražio ono što je vidio kao ratne zločine. Sjećam se da sam se okrenuo prema supruzi i rekao: ako osnuju tribunal, tražit će iskusne istražitelje. Ako se to dogodi, prijavit ću se", prisjeća se Tucker.
"Zovem da vam kažem da niste izabrani"
Kada se u britanskom policijskom časopisu pojavio oglas novoosnovanog Tribunala za tri mjesta, prijavio se u posljednji čas, ne očekujući mnogo. Nakon razgovora u Londonu dugo nije bilo odgovora, a onda je stigao neobičan poziv.
"Rekao mi je: 'Zovem da vam kažem da niste izabrani. Ali imam osjećaj da kandidat koji je izabran neće prihvatiti mjesto. Biste li bili spremni uskočiti?' Mislio sam, ko će odbiti ovakvo mjesto? Prošle su sedmice i potpuno sam zaboravio na to. A onda me, malo prije Božića, nazvao isti čovjek: 'Onaj čovjek je odustao. Možete li početi u januaru?'", ispričao je Tucker.
Zbog problema u UN-u počeo je tek u aprilu 1998. Prvi slučaj koji je dobio bili su upravo Ahmići.
"To mi je bilo prilično jezivo, jer oni nisu znali ništa o mojoj prošlosti. Upravo su mi Ahmići skrenuli pažnju na stradanje u Bosni, i evo me nekoliko godina kasnije na toj istrazi", kaže Tucker.
Upućivanje je u decembru iste godine prekinuto zbog spora UN-a i država koje su slale svoje policajce, pa je Tucker otišao kući. Nakon dvije sedmice nazvao ga je šef istraga i pitao može li se vratiti, ali bez ugovora, uz platu iz mjeseca u mjesec.
"To je bila velika odluka. Izgubio bih sav staž u policiji i status detektiva, po povratku bih morao ponovo obući uniformu, a na kraju me koštalo i u plati. Ali supruga me nagovorila, rekla je da je to prilika koju ne smijem propustiti", kazao je.
Uzeo je petogodišnju pauzu u karijeri, a nakon toga dao otkaz u policiji, iako nije znao koliko će Tribunal trajati. Radio je na Kosovu i u Makedoniji, a 2005. je postao šef ureda u Sarajevu, gdje je ostao do obavezne penzije sa 62 godine. Tu se, kaže, počeo baviti Srebrenicom. Nije bio istražitelj u nekom od 11 istražnih timova, nego je koordinisao pomoć timovima tužilaštva i u ime tužioca se sastajao sa žrtvama.
"Stranac, kršćanin, muškarac"
Iako je u policiji radio na ubistvima, Tucker kaže da je najveći broj žrtava u jednom slučaju do tada bio dva. Prvo ga je, kaže, pogodio razmjer zločina, a onda i pitanje kako će ga primiti žrtve.
"Ja sam stranac, kršćanin, a moje žrtve su muslimani, većinom žene. Mislio sam, kako će se osjećati dok ih ispituje muškarac, stranac, kršćanin? To nikad nije bio problem. Kasnije sam to spomenuo jednoj od žena. Nasmiješila se i rekla: 'Gospodine Howard, vi ne shvatate da smo mi znali da, da nije MKSJ-a, nijedan od ovih zločina ne bi bio istražen, niko ne bi bio pronađen i niko od odgovornih ne bi odgovarajućiao'", ispričao je.
Taj odgovor je, kaže, postao njegov pristup. Žrtve su htjele sarađivati jer su tražile pravdu i, iznad svega, svoje nestale. S mnogima je s godinama izgradio blizak odnos i danas ih posjećuje.
"Većinu ih smatram prijateljima, a neke gotovo porodicom. S njima se osjećam potpuno opušteno i nadam se da se i oni tako osjećaju sa mnom", kazao je Tucker.
Kako se ispituje osumnjičeni za ratni zločin
S osumnjičenima je, kaže, razgovarao kao profesionalac koji je u policiji proveo više od 25 godina. Neke je smatrao potpuno zlim, a druge "jednostavno kriminalnog uma". Ključno je, naglašava, odvojiti se od emocija.
"Čak i ako znate koji su dokazi protiv osumnjičenog, on je u osnovi nevin dok mu se ne dokaže krivica. Ispitivanje ne znači da odmah krenete: jeste li ubili tog i tog, jeste li ih strijeljali na polju i zakopali u masovnu grobnicu? Ne. Razgovarate s njim kao sa svjedokom. Saznate ko je, gdje je služio, ko mu je bio u lancu komandovanja, s kim je radio", pojašnjava Tucker.
Oni koje je on ispitivao, kaže, negirali su sve do kraja, dok se kolegama dešavalo da neko prizna krivicu.
Posebno teško je, kaže, bilo izgraditi slučaj, jer istražitelji nisu imali posla s običnim ubistvom, nego s ljudima "iz običnih sredina koji su odjednom uzeli pušku i počinili užasne stvari". Kao primjer navodi Potočare, gdje se počinje od onoga što se zna, pa se ide unazad: koje su jedinice bile tamo, ko je komandovao, ko su podređeni oficiri, a ko strijelci.
"Bijela kuća, na primjer: nismo znali ništa o njoj dok svjedoci nisu počeli govoriti o 'Bijeloj kući' i tačno je identifikovali. Znamo da su srpski vojnici tamo odvodili muškarce i žene, silovali ih i ubijali. Onda se usredsredite na to mjesto i gradite hronologiju", kaže Tucker.
Jedan svjedok, dodaje, nije dovoljan.
"Na papiru je lako reći da se ovdje dogodila eksplozija i da je poginulo desetak ljudi. Ali ako to kaže samo jedna osoba, morate reći: ne sumnjamo u vas, ali dokažite. Na sudu vam treba potkrepljenje: drugi svjedoci, koje su jedinice imale artiljeriju, gdje je bila postavljena. To je spor i dug proces", pojašnjava.
Priče koje se ne zaboravljaju
Upitan koja ga je priča najviše pogodila, Tucker kaže da je teško izdvojiti jednu, ali spominje Nedžada Avdića, koji je kao 17-godišnjak preživio strijeljanje.
"Bio je u maršu smrti, zarobljen je na poljima i odveden u školu, gdje je danima bio zatočen, mučen i zlostavljan. Onda su ih kamionima odvezli, s povezima preko očiju i rukama vezanim na leđima. Dok je ulazio na livadu kod brane Petkovci, vidio je stotine tijela onih koji su već strijeljani. Rekli su mu da izabere svoje mjesto i pogođen je tri puta. Ne možete ostati ravnodušni na priču 17-godišnjeg dječaka kojem se cijeli svijet srušio i pretvorio u horor", kaže Tucker.
Spominje i Hajrudina Mešića koji je jedini od petorice braće ostao živ i koji je danas profesor u Sarajevu te Muniru Subašić iz Srebrenice čiji je muž otet i ubijen 1992. godine. Ona je, priča Tucker, pobjegla s djecom jer je bila sljedeća na spisku, a onda se sama vratila, preuzela tijelo muža iz policijske stanice i sahranila ga.
"Izazivam bilo koga da ga te priče ne potresu. Osjećate tugu s tim ljudima, ali i ogromno poštovanje, zbog toga kako su preživjeli i s kakvim dostojanstvom i dalje traže svoje", kazao je.
"Uzeli su mi sve"
Svjedočenja žrtava bila su, kaže Tucker, ključna, jer bez njih ne bi bilo ni presuda, koliko god forenzika bila dobra. Podsjetio je na riječi Hatidže Mehmedović koja je preminula prije par godina.
"Rekla mi je: 'Uzeli su mi sve. Šta mi još mogu uraditi?' Mislim da je izgubila 52 muška člana porodice, s obje strane, i niko nije ostao. Kad je umrla, još je tražila jednog sina, a od drugog su pronađeni dijelovi kostiju. I ta priča se ponavlja stotine puta", kaže Tucker.
Ističe da od preživjelih nikad nije čuo želju za osvetom.
"Ne mogu reći da bih ja bio isti. Da sam pretrpio i pola onoga što su oni, želio bih krv na svojim rukama. A oni ne govore o osveti, govore o pravdi i istini. Jedna mi je rekla: 'Spremna sam pružiti ruku neprijatelju radi pomirenja, ali kako, prije nego što istina izađe na vidjelo i prije nego što pronađem svoje najmilije?'", ispričao je.
Podsjeća da više od 800 žrtava iz Srebrenice i dalje se vodi kao nestalo.
"Neko zna gdje su, a nakon toliko godina niko nije imao hrabrosti javiti se i reći da zna. Jer to nije 800 ljudi u jednoj grobnici, većina je negdje u masovnim grobnicama", kazao je Tucker.
"Kako možete veličati osuđenog za ubistvo 8.000 ljudi?"
