Dvije riječi koje najbolje opisuju karijeru Harija Varešanovića jesu trajanje i emocija. Više od četiri decenije njegovo ime vezano je za pjesme koje su postale dio života nekoliko generacija, od velikih regionalnih hitova do „Lejle“, s kojom je Bosnu i Hercegovinu predstavljao na Eurosongu.
Danas, kada objavljuje novu pjesmu „Bore“, Hari Mata Hari ne pokušava pobjeći od vremena, već ga pretvara u muziku. U razgovoru za „Dnevni avaz“ govori o godinama koje prolaze, promjenama na sceni, koncertima, odnosu prema publici, Eurosongu i pjesmama koje, kako kaže, više ne pripadaju samo izvođaču nego i ljudima koji su ih utkali u vlastite živote.
Objavili ste novu pjesmu „Bore“, a publika je već navikla da od Harija Mata Harija očekuje emociju. Šta su za Vas danas „Bore“, samo nova pjesma ili priča o godinama, životu i onome što čovjek nauči putem?
-„Bore“ su za mene mnogo više od nove pjesme. One govore o vremenu koje prolazi i o svemu što čovjek kroz život prođe. S godinama neke stvari jednostavno počnete gledati drugačije. Kada ste mlađi, žurite, pravite planove i mislite da imate vremena za sve. Kasnije shvatite da su neke stvari mnogo važnije nego što ste mislili, a neke kojima ste davali veliki značaj zapravo i nisu toliko bitne. Zato su „Bore“ jedna lijepa životna priča. Svako ih može doživjeti na svoj način, jer svako od nas nosi svoje godine, svoje uspomene i svoje tragove.
Vrijeme pjesama
"Bore" donose vedriji i nešto drugačiji zvuk. Koliko je Vama danas važno da iznenadite publiku, a koliko da ostanete vjerni muzičkom izrazu po kojem Vas prepoznaju?
- Mislim da je važno i jedno i drugo. Ne možete četrdeset godina raditi istu stvar i očekivati da se ništa oko vas ne promijeni. Čovjek se mijenja, život se mijenja, pa je normalno da se i muzika razvija. S druge strane, ne bih radio nešto što mi nije blisko samo zato što je trenutno popularno. Važno mi je da se u pjesmi prepoznam ja, bez obzira na to kakav je aranžman ili produkcija. Volim kada publika čuje nešto novo, ali da i dalje osjeti da je to Hari Mata Hari. Mislim da je upravo u tome prava mjera.
Hari Mara Hari: Decenije ispunjene hitovima. Screenshot
Iza Vas su decenije karijere, veliki hitovi i koncerti pred hiljadama ljudi. Kada se osvrnete, postoji li pjesma za koju danas pomislite: „Ovo bih uradio potpuno drugačije“?
- Vjerovatno postoji poneki detalj koji bih danas uradio drugačije, možda drugačiji aranžman ili produkciju, ali ne bih dirao suštinu pjesama. Svaka pjesma pripada vremenu u kojem je nastala. Kada biste danas pokušali sve prilagoditi novim trendovima, možda biste izgubili upravo ono zbog čega je ta pjesma tada bila posebna. Naravno da danas drugačije čujem i drugačije razmišljam nego prije trideset godina, ali mislim da je lijepo ostaviti pjesme onakve kakve su nastale. One su dokument jednog vremena i jednog života.
Imate li osjećaj da ste Vi birali pjesme ili su, zapravo, pjesme birale Vas, odnosno dolazile u pravom trenutku Vašeg života?
- Mislim da je bilo i jednog i drugog. Naravno da sam ja birao pjesme, ali bilo je trenutaka kada vam se učini da je pjesma pronašla vas.
- Neke pjesme dođu u trenutku kada ih potpuno razumijete i kada znate šta želite reći kroz njih. Možda biste istu pjesmu deset godina ranije otpjevali sasvim drugačije. Zato vjerujem da pjesma, pored svega ostalog, mora doći i u pravom trenutku. Nije dovoljno da bude dobra. Morate osjetiti da imate šta reći kroz nju.
Mnogi izvođači kažu da publika danas sluša drugačije nego prije. Šta je, prema Vašem mišljenju, preživjelo promjene vremena, zbog čega neke pjesme traju desetljećima?
- Promijenio se način na koji slušamo muziku, ali čovjek se nije toliko promijenio. I danas volimo, gubimo, pamtimo, nedostaju nam ljudi i vraćamo se nekim trenucima iz života. Mislim da zato neke pjesme traju. Zato što govore o stvarima koje će uvijek biti iste, bez obzira na vrijeme u kojem živimo. Možete promijeniti način slušanja, tehnologiju i sve oko muzike, ali dobra melodija i iskrena priča uvijek pronađu put do ljudi.
Hari Varešanović: „Lejla“ koja ne stari. Screenshot
Vaši koncerti okupljaju i generacije koje su odrastale uz „Lejlu“, „Prsten i zlatni lanac“ i druge hitove, ali i mnogo mlađu publiku. Šta Vam je veći kompliment, kada Vam priđe neko ko Vas sluša 30 godina ili mladić i djevojka koji tek otkrivaju Vašu muziku?
- Iskreno, ne bih mogao birati. Kada vam neko kaže da vas sluša trideset godina, to znači da ste na neki način bili dio njegovog života i to je ogromna stvar. Ali jednako je lijepo kada vidite mlade ljude koji tek otkrivaju vaše pjesme. Tada shvatite da muzika može preći granicu generacija. Možda je najljepše upravo to kada na istom koncertu vidite roditelje i djecu kako zajedno pjevaju istu pjesmu. To je znak da je pjesma pronašla svoj put i da joj vrijeme nije mnogo moglo.
Postoji li pjesma iz Vašeg opusa koju publika posebno traži na koncertima, a Vi biste je, iskreno, ponekad najradije preskočili?
- Ne bih rekao da postoji pjesma koju bih baš najradije preskočio, ali naravno da se nakon toliko godina neke pjesme drugačije doživljavaju. Međutim, kada vidite koliko ljudima određena pjesma znači, onda više ne gledate samo na to koliko ste je puta otpjevali. Vidite šta ona njima predstavlja.
Na koncertu pjesma više nije samo vaša. Ona pripada i ljudima koji su je slušali u nekim svojim važnim trenucima. Zbog toga je nikada ne mogu gledati samo kao pjesmu koju sam već mnogo puta otpjevao.
Kada izađete pred nekoliko hiljada ljudi, šta se dešava u glavi Harija Varešanovića nekoliko sekundi prije prvog tona, trema, adrenalin, odgovornost ili samo želja da počne pjesma?
- Vjerovatno svega pomalo. I nakon toliko godina postoji određena doza uzbuđenja. Mislim da je to i dobro, jer znači da vam je još stalo. Postoji odgovornost prema ljudima koji su došli i koji su odvojili svoje vrijeme da budu tu. A onda, kada počne prva pjesma, sve nekako nestane. Tada više ne razmišljate mnogo. Prepustite se koncertu, publici i onome što se dešava u tom trenutku. I možda je upravo to najljepši dio ovog posla.
Varešanović: Hiljade glasova u jednom refrenu. Screenshot
Imali ste priliku predstavljati BiH na Eurosongu i ostvariti historijski rezultat s „Lejlom“. Kada danas pogledate na taj period, šta Vam je ostalo važnije, rezultat ili osjećaj da ste pjesmom predstavili svoju zemlju pred Evropom?
- Rezultat je, naravno, ostao zapisan i na njega sam veoma ponosan. Ali možda mi je danas još važniji osjećaj da smo imali priliku predstaviti Bosnu i Hercegovinu jednom pjesmom koja je ljudima ostala. Nositi svoju zemlju na takvu pozornicu je velika odgovornost. U tom trenutku ne predstavljate samo sebe i svoju karijeru. „Lejla“ je imala svoj put i prije i poslije Eurosonga, ali taj trenutak je svakako bio poseban. Drago mi je što je Bosna i Hercegovina tada imala pjesmu iza koje smo svi mogli stajati s ponosom.
"Lejla" je postala mnogo više od pjesme. Jeste li tada mogli naslutiti da će živjeti toliko dugo i da će je ljudi doživljavati gotovo kao dio vlastitog života?
- Mislim da niko ne može sa sigurnošću znati koliko će neka pjesma trajati. Možete osjetiti da je posebna, možete vjerovati u nju, ali tek vrijeme pokaže šta će se zaista dogoditi. Za „Lejlu“ smo znali da ima nešto posebno, ali nisam mogao pretpostaviti da će je ljudi toliko prihvatiti i nositi sa sobom kroz godine. Danas, kada čujem kako je pjevaju ljudi različitih generacija, shvatim da je odavno prestala biti samo moja pjesma. Svako joj je dao neku svoju priču i vjerovatno upravo zato još uvijek živi.
Muzički put
Muzička scena se danas promijenila, društvene mreže, streaming, kratki formati i pjesme koje preko noći postaju hitovi. Da danas počinjete karijeru od nule, biste li se uopće mogli zamisliti u toj industriji?
- Teško je reći, jer je danas sve potpuno drugačije. Kada smo mi počinjali, put je bio sporiji. Imali ste vremena da sazrijevate, da gradite publiku i učite kroz iskustvo. Danas je mnogo toga dostupnije, ali je možda i teže ostati. Sve se brzo pojavi i brzo nestane. Ali vjerujem da bih se i danas bavio muzikom. Možda bih neke stvari radio drugačije i morao bih naučiti pravila novog vremena, ali ako čovjek zaista voli ono što radi, vjerovatno uvijek pronađe svoj put.
Postoji li nešto što ste tokom karijere odbili uraditi zarad popularnosti, iako ste znali da bi Vam možda donijelo još veću publiku?
- Sigurno je bilo situacija u kojima sam mogao napraviti nešto drugačije, možda više pratiti trendove ili birati neke lakše puteve. Ali mislim da čovjek mora znati gdje je njegova granica. Popularnost je lijepa stvar, ali ako zbog nje izgubite sebe, onda se jednog dana možete zapitati šta vam je sve to, zapravo, donijelo. Nikada nisam želio raditi nešto u čemu se ne prepoznajem. Možda je nekada takav izbor značio da će put biti sporiji, ali mislim da je na duge staze važno da možete stati iza onoga što ste radili.
Hari s ekipom: Radno i paradno. Screenshot
Koliko se promijenio Hari kao čovjek u odnosu na mladog muzičara koji je tek počinjao? Šta biste danas savjetovali tom mladom Hariju?
- Promijenio sam se vjerovatno više nego što mislim. Godine, iskustvo, porodica, ljudi koje upoznate i sve što prođete ostave trag. Mladom Hariju bih, vjerovatno, rekao da se manje brine… Da neće sve uvijek ići po planu i da je to sasvim uredu. Rekao bih mu da više uživa u trenutku, a manje razmišlja o onome što će biti sutra. Mnoge stvari koje nam se u mladosti čine presudnim, kasnije više i nisu toliko važne. Ali ne bih mu rekao previše. Možda čovjek neke stvari jednostavno mora sam proći da bi ih zaista razumio.
Pjesme koje traju
Koncerti su posebna vrsta energije. Postoji li nastup koji Vam je ostao urezan u pamćenje ne zbog broja ljudi, nego zbog jednog trenutka, osobe ili reakcije iz publike?
- Bilo je mnogo takvih trenutaka i teško je izdvojiti samo jedan. Nekada vas više dotakne jedna osoba u publici nego cijela velika dvorana. To može biti nečiji pogled, suze tokom pjesme ili trenutak kada vidite da je neka pjesma nekome važna na način koji vi niste mogli ni pretpostaviti. Upravo takvi trenuci ostanu u čovjeku. Koncerti se pamte po velikim brojkama i velikim scenama, ali najduže ostanu oni mali, ljudski trenuci koje ne možete planirati.
Kada biste danas mogli birati samo jedno, još jedan veliki regionalni hit, koncert pred 50.000 ljudi ili pjesmu koju će neko slušati i za 30 godina, šta biste izabrali i zašto?
- Bez mnogo razmišljanja, pjesmu koju će neko slušati i za trideset godina. Veliki hit je lijepa stvar, koncert pred pedeset hiljada ljudi je nešto što svaki izvođač pamti cijeli život, ali pjesma koja traje… ona ipak ima neku posebnu vrijednost. To znači da je preživjela vrijeme, promjene i generacije. Da je neko pronašao sebe u njoj i mnogo godina nakon što je nastala. Mislim da je to najveće što jedna pjesma može postići. Da ostane kada sve drugo prođe.
