Je li globalno zlato zaista u rukama jedne zemlje i kakav je rizik od potopa?

Indija je oduvijek bila zemlja zlata, a ono što je manje poznato jeste da tamošnja domaćinstva praktički drže najveći, neslužbeni privatni fond zlata na svijetu. Indijci čuvaju oko 34.600 tona plemenitog metala (podatak do juna 2025.), što premašuje rezerve gotovo svake pojedinačne centralne banke, izvještava IBEF, pozivajući se na Morgan Stanley. Vrijednost indijskog zlata, prema trenutnim cijenama, procjenjuje se na oko 3,8 biliona dolara – što je gotovo 89 posto BDP-a zemlje.

Za usporedbu, Federalne rezerve (Fed) drže oko 8.100 tona zlata, dok najveće centralne banke svijeta zajedno raspolažu s približno 36.000 tona. Centralne banke iz više od 180 zemalja zajedno drže oko 46.000 tona, pri čemu je Indijska centralna banka vlasnik oko 850 tona - što je dosta manje od privatnih zaliha domaćinstava.

Na čelu ove liste nalaze se Sjedinjene Američke Države, slijedi Njemačka s 3.300 tona, Italija i Francuska drže po 2.400 tona, a Rusija, Kina, Švicarska, Indija, Japan i Nizozemska zaokružuju prvih deset mjesta.

Šta bi se dogodilo u slučaju masovne prodaje

U godini neizvjesnosti, kada je malo toga zajamčeno, pa čak i tradicionalne "sigurne luke", s pravom se postavlja pitanje može li ovakva dominacija indijskog zlata srušiti globalnu cijenu? Teorijski - da, ali su realne šanse vrlo male.

Zamislimo sljedeći hipotetski scenarij: domaćinstva u Indiji odluče prodati, recimo, 15 posto svojih zaliha. To bi na tržište dodalo oko 5.200 tona zlata - količinu veću od ukupne globalne godišnje potražnje (npr. investicijska potražnja, nakit i ETF-ovi).

Takav scenarij predstavlja klasični "supply shock", odnosno preplavljivanje tržišta moglo bi izazvati nagli pad spot cijene zlata, paniku među investitorima koji računaju na stabilnost i rast, te povećanu volatilnost - barem kratkoročno.

Zašto Indijci rijetko prodaju zlato

Kako bismo odbacili pretpostavke o "supply shock" scenariju, potrebno je razumjeti dublji kulturološki, sociološki i ekonomski kontekst. Indijska domaćinstva vrlo rijetko prodaju zlato, čak i u kriznim vremenima, što potvrđuju i primjeri iz prošlosti.

Tokom 2020. godine, kada je velik dio stanovništva ostao bez posla, a ekonomska aktivnost naglo pala, očekivalo bi se da domaćinstva počnu unovčavati zlatne rezerve kako bi osigurala likvidnost. Ipak, podaci su pokazali da je prodaja bila tek simbolična u usporedbi s ukupnim privatnim zalihama koje se mjere desecima hiljada tona.

Slično se dogodilo i tokom demonetizacije 2016., kada je vlada preko noći povukla iz optjecaja 86 posto gotovine, a građani su se suočili s ozbiljnim nestašicama gotovine. Ni tada nije došlo do masovne rasprodaje zlata - naprotiv, mnogi su ga vidjeli kao jedini stabilan oblik vrijednosti dok se monetarni sistem ne prilagodi kriznim okolnostima.

Kupci u Indiji, na tržnici nakita Zaveri Bazaar, oktobar 2025. godine | Bloomberg

Zlato koje indijska domaćinstva drže nije namijenjeno trgovanju ili brzom ostvarivanju profita, već predstavlja oblik "zaštite i naslijeđa". Porodice ga čuvaju kako bi sačuvale bogatstvo kroz vrijeme i zaštitile se od inflacije, ekonomskih kriza ili neočekivanih finansijskih šokova. Za većinu Indijaca zlato je stabilna i pouzdana rezerva vrijednosti, a ne špekulativna investicija kojom se aktivno trguje. Dodatno, snažan rast cijene zlata od oko 62 posto u jednoj godini samo je učvrstio njegov status sigurne imovine.

Tokom protekla dva stoljeća zlato je ostvarivalo realan godišnji prinos od svega 0,4 posto, čime je nadmašilo "gotovinu ispod madraca", ali je zaostalo za svim drugim vrstama ulaganja. I to je, zapravo, očekivano - zlato se ne mijenja i ne stvara dodatnu vrijednost, pa je očuvanje kupovne moći njegova glavna svrha.

Prodaja zlata u prosječnom indijskom domaćinstvu često se doživljava kao znak finansijskog neuspjeha ili krajnja mjera kojoj se pribjegava samo u teškim vremenima. Zato se, unatoč činjenici da Indijci posjeduju najveće privatne zlatne rezerve na svijetu, to "porodično zlato" rijetko pojavljuje na tržištu. U prilog tome govori i podatak da domaćinstva drže oko 39 puta više zlata nego što posjeduje centralna banka.

Od Kine i Indije, pa do Turske - navala na zlato ne jenjava, uprkos ovogodišnjem skoku od skoro 60 posto | Bloomberg

Osim što je prodaja zlata u Indiji, na određeni način, društveno stigmatizirana, a potreba za likvidnom imovinom među rastućom srednjom klasom nije kritična, postoji još jedan ključni razlog zbog kojeg se zlato rijetko pojavljuje na tržištu – a to su državni poticaji za njegovo zadržavanje. Iako prodaja zlata nije zakonski ograničena, država je ekonomskim i administrativnim mjerama čini manje atraktivnom, pa domaćinstva zlato uglavnom čuvaju kao dugoročnu zaštitu.

• Porezi. Pri prodaji zlata država naplaćuje porez na kapitalnu dobit ili prihod od prodaje, što znači da transakcija nosi dodatne troškove i automatski smanjuje motivaciju za rasprodaju.
• Naknade i takse. Prodaja zlata preko banaka i ovlaštenih trgovaca često uključuje administrativne naknade i ograničenja, što proces čini sporijim i manje privlačnim.
• Regulativa. Centralna banka i porezne vlasti strogo prate transakcije plemenitih metala kako bi spriječile pranje novca i utaju poreza. Prodaja većih količina zahtijeva opsežnu papirologiju i nadzor, zbog čega se milioni domaćinstava radije odlučuju zadržati zlato nego ga formalno prodati.

Za razliku od vrijednosnih papira, zlato je za Indijce opipljivo, univerzalno priznato i lako pretvorljivo u gotovinu, što je posebno važno u zemlji u kojoj veliki dio stanovništva živi u ruralnim područjima, nema razvijenu finansijsku pismenost ili ne želi/ne može koristiti bankarski sistem (zbog manjka infrastrukture). Upravo zbog toga zlato se u Indiji prodaje samo u ekstremnim situacijama – najčešće zbog bolesti ili krajnje finansijske nužde.

Dodatni razlog rijetke prodaje leži u tome što je većina zlata u domaćinstvima u obliku nakita, a ne investicijskih poluga. To znači da odluka o prodaji nije vođena racionalnim proračunom, već tradicijom, emocijom i estetikom, što prodaju čini još manje vjerovatnom.

Uz to, indijska ekonomija posljednjih godina raste stopom od šest do sedam posto godišnje, što jača srednju klasu i smanjuje potrebu za likvidacijom imovine. Sve to upućuje na to da će se tendencija zadržavanja zlata nastaviti.