Nekada je dim iz dimnjaka Željezare značio život. Značio je platu koja stiže na vrijeme, dječije ekskurzije koje roditelji mogu platiti, pun frižider i dostojanstvo čovjeka koji pošteno zarađuje svoj hljeb. Danas, isti ti radnici stoje na ulici, nose transparente i mole za ono što su već zaradili.
Nisu izašli da traže milostinju. Nisu izašli da traže luksuz. Traže svoje doprinose, svoje plate, svoje godine rada pretočene u pravo na penziju i normalan život. Traže ono što im pripada.
Dok se u kancelarijama prebacuje odgovornost s jednih na druge, radnici broje posljednje marke u novčaniku. Dok se vode političke rasprave i pišu saopštenja, kod kuće ih čekaju djeca koja ne razumiju šta su doprinosi, stečajni postupci i zakonske procedure. Djeca samo znaju da je frižider sve prazniji, da roditelji šute više nego prije i da je svaka marka postala važna.
Najveća tragedija nije samo u tome što se gasi fabrika. Tragedija je što se gase nade ljudi koji su decenijama gradili ovu zemlju. Ljudi koji su ustajali prije svitanja, radili u prašini, vrućini i teškim uslovima vjerujući da njihov rad vrijedi. Danas su primorani da na ulici dokazuju da postoje.
Željezara nije samo zgrada, mašina ili proizvodna hala. Željezara su hiljade porodica. To su očevi koji žele donijeti hljeb kući. To su majke koje strepe kako platiti račune. To su penzioneri koji čekaju da im budu uplaćeni doprinosi koje su pošteno zaradili.
Država koja dozvoli da radnik mora protestovati kako bi dobio ono što je zaradio, šalje opasnu poruku svim svojim građanima. Poruku da rad nije svetinja. A bez poštovanja prema radniku nema ni ekonomije, ni razvoja, ni budućnosti.
Ako danas okrenemo glavu od radnika koji traže svoja prava, sutra ćemo se pitati zašto nam djeca odlaze i zašto su fabrike ostale nijemi spomenici nekim boljim vremenima. Radnici ne traže mnogo. Traže samo priliku da od svog rada žive dostojanstveno. U zemlji koja to ne može obezbijediti, svi smo na gubitku.
