Ko će naslijediti Krisitjana Šmita (Christian Schmidt) na čelu Ureda visokog predstavnika moglo bi biti poznato već do kraja mjeseca. Evropska komesarka za proširenje Marta Kos pozvala je države Evropske unije da se ujedine oko zajedničkog kandidata, dok iz Vasšingtona stižu poruke da vrijeme za dogovor ističe.
Rijedak stav
U Bosni i Hercegovini se, očekivano, već vodi rasprava o tome ko bi mogao preuzeti funkciju visokog predstavnika, hoće li imati isti pristup kao Šmit i da li će ga politički akteri u zemlji priznati. Međutim, možda je važnije pitanje zašto je Bosni i Hercegovini gotovo tri decenije nakon rata i dalje potreban visoki predstavnik.
Marta Kos je ovih dana iznijela stav koji se rijetko može čuti od evropskih zvaničnika. Novi visoki predstavnik, poručila je, trebao bi raditi tako da njegova funkcija što prije postane suvišna. Drugim riječima, cilj ne bi trebao biti jačanje međunarodnog nadzora, nego njegovo postepeno gašenje.
To je vjerovatno jedina dugoročno održiva vizija. Nijedna država ne može ozbiljno govoriti o evropskim integracijama, punom suverenitetu i demokratskoj zrelosti, a istovremeno zavisiti od institucije koja ima ovlasti da nameće zakone, smjenjuje zvaničnike i interveniše kada domaći politički sistem prestane funkcionisati.
Međunarodno tutorstvo
Problem je, međutim, što Bosna i Hercegovina ni danas ne pokazuje da može funkcionisati bez takve vrste međunarodnog tutorstva.
Dovoljno je pogledati posljednjih nekoliko mjeseci. Zemlja nije uspjela usvojiti ključne zakone potrebne za nastavak evropskog puta, nije imenovala glavnog pregovarača s Evropskom unijom, niti je iskoristila sredstva iz evropskog Plana rasta. Umjesto reformi, politička scena uglavnom je proizvela nove blokade, međusobne optužbe i još jednu rundu institucionalne paralize.
U takvim okolnostima nije iznenađenje što dio međunarodne zajednice smatra da OHR i dalje ima svoju svrhu.
Paradoks je da upravo oni političari koji najglasnije govore o suverenitetu Bosne i Hercegovine često svojim ponašanjem pružaju najjače argumente za nastavak međunarodnog nadzora. Kada institucije mjesecima ne mogu donijeti odluke koje su same preuzele kao obavezu, teško je uvjeriti bilo koga da je zemlja spremna za potpunu samostalnost.
Zbog toga pitanje novog visokog predstavnika možda i nije najvažnija politička tema narednih sedmica.
Mnogo važnije biće ono što će domaći političari uraditi do sredine jula, kada se očekuje sjednica Doma naroda na kojoj bi se trebali naći Zakon o sudu BiH i Zakon o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću. Upravo na tim zakonima vidjet će se da li je Bosna i Hercegovina sposobna sama donositi odluke ili će ponovo potvrditi da bez intervencije međunarodne zajednice ne može napraviti ni minimalan reformski iskorak.
Višak političara
Ako politički lideri još jednom propuste priliku da ispune obaveze koje su sami prihvatili, tada će rasprava o tome ko dolazi nakon Šmita postati sporedna. Jer problem Bosne i Hercegovine nikada nije bio nedostatak međunarodnih predstavnika, nego višak domaćih političara koji odgovornost za vlastite neuspjehe godinama prebacuju na druge.
Novi visoki predstavnik može ubrzati ili usporiti određene procese. Može nametnuti odluku, deblokirati instituciju ili izvršiti politički pritisak. Ono što ne može jeste zamijeniti političku volju koje u Bosni i Hercegovini hronično nedostaje.
I upravo zato budućnost zemlje neće odrediti ime novog visokog predstavnika, nego sposobnost domaćih lidera da konačno počnu raditi posao za koji su izabrani.
