U ovom teškom trenutku, kada istina imperativno obavezuje, uputno je najprije ponoviti ono što smo svi znali i za života Bore Kapetanovića: bio je rijetko drag čovjek i izuzetan stvaralac. Ko god je bar jednom uživo slušao pjesničku riječ Bore Kapetanovića ili bar nešto pročitao iz njegovog obimnog opusa, u to se uvjerio.
Za stvaralačku izuzetnost nije potrebno nabrajati posebne razloge, jer oni više i postoje na osjećajnom, a manje na diskurzivnom planu. Boro je jednostavno bio autentičan i svoj, njegova šara nije ličila ni na čiju drugu. Do toga je držao više nego do bilo čega drugog, ubijeđen sam da je i sam toga bio svjestan, imao sam priliku i privilegiju da ga toliko poznajem. Poezijom je potvrđivao svoj život, a život prevodio u poeziju. Prezirao je izvještačenost bilo koje vrste i u bili čemu što ima damar stvaralačkog. Svaka vrsta i najmanje artificijelnosti jednostavno poništava poeziju, to je možda i najpostojanije umjetničko načelo pjesnika od koga se danas opraštamo. U svakoj drugoj prilici, jevanđeoski bezlobiv i naivan do najviše tačke ljudske dobrote, ipak nije mogao da otrpi prenemaganje i foliranje.
Otišao je jedan od rijetkih autentičnih stvaralaca našeg vremena i naše književnosti. Test za to je vrlo jednostavan za sve nas. Zapitajmo se ko među nama sa takvom unutrašnjom duhovnom punoćom može da napiše riječi: U praznoj kući svega ima. Samo onaj koji je znao da se od poezije kod Srba, još od vemena Dositeja Obradovića ne može živjeti, da se od nje prije može umrijeti! Boro Kapetanović je živio za poeziju. Nije želi da iznevjeri svoj dar i autentičnost socijalnog autsajdera, najvišeg dostojanstva i moralne čvrstine. Svaka pogodbenost u tom smislu, kojoj smo svi skloni, bila je za njega banalizacija poziva koji ne trpi kompromise bilo koje vrste.
Za duhovni život, onaj kojim je živio Boro, koji sljubljuje vrijeme sa vječnošću, dovoljno je hleba i jezika, kako glasi naslov jedne knjige Matije Bećkovića, koga je Boro bezmjerno cijenio do kraja života i vidio u njemu cjeloživotnog uzora. Ni Matija nije ostao dužan: svjedočio sam nekoliko puta kad Matija kaže: "Boro je pesnik!"
Od prve do posljednje pjesničke knjige poetiku Bore Kapetanovića obilježilo je interesovanje za tragiku postojanja, egzistencijalne urvine, provincijalni svijet i njegovu svijest, poziciju marginalnih i odbačenih, uklete sudbine, promašene živote i nesretne, neostvarene ljubavi. Boro je manirom autentičnih stvaralca znao da se tu kriju nepatvoreni autentični vidovi života i neiscrpni izvori poezije. Njegovo stvaralaštvo obilježava ta niskomimetičnost, umjetničko sagledavanje života sa najmanjeg odstojanja, života koji je samo prividno oskudan, zapravo možda i siromašan u manifestacionom i paradnom, ali sadržajan i slojevit u onome što je život u najogoljenijem svome vidu i trajanju.