Đura Daničić iz ljubavi k istini
U istoriji srpske filologije ličnosti i djelu Đure Daničića pripada posebno mjesto. Kroz njegovu figuru mogu se sagledati i putevi i stranputice srbistike. Autor značajnog i obimnog opusa u javnoj svijesti je ostao upamćen po svojoj knjižici "Rat za srpski jezik i pravopis", objavljenoj čuvene 1847. godine.
O ovoj godini koja predstavlja rijedak događaj u srpskoj kulturnoj istoriji i o Daničićevoj raspravi mnogo se pisalo u srpskoj filologiji. Dvadesetdvogodišnji Vukov sljedbenik dao je idejama velikog reformatora i književnog državnika ono što im je do tada upadljivo nedostajalo: naučno utemeljenje i neumoljivu argumentaciju. Teško je u srpskom narodu naći naučnika kome je prvo značajnije djelo obezbijedilo trajni značaj u evidenciji nacionalnog pamćenja.
U kratkom pogovoru kojim je propratio fototipsko izdanje "Rata za srpski jezik i pravopis", 1997. godine, Aleksandar Mladenović je ukazao na nekolike činioce koji su pribavili naučnu utemeljenost Daničićevoj raspravi: poznavanje prilika u savremenom srpskom jeziku, pouzdanim znanjima o starom srpskom jeziku, temeljitim uvidima u druge slovenske jezike te vještoj primjeni komparativnog metoda, koji je moćno nagovijestio naučna svojstva koja će biti ugrađena u brojna docnije napisana djela Đure Daničića.
Interesantno je da Mladenović u svom tekstu uglavnom donosi osnovne biografske podatke o Daničiću, nijednom rečenicom ne pokazuje spremnost da aktuelizuje problem njegovog mjesta u srbistici. A sto pedeseta godišnjica "Rata za srpski jezik i pravopis", u čijem neposrednom zaleđu se raspala druga jugoslovenska država i prestala sa važenjem filološka platforma na kojoj je ona počivala, bila je obavezujuća prilika za razmatranje ove vrste. Institucionalna srpska filologija nije bila spremna da otvori raspravu o tim pitanjima. Nije to ni danas. Ta pitanja su od važnosti ne samo za status i sudbinu djela jednog izuzetnog naučnika, čak ne samo ni za srpsku filologiju, već za sudbinu srpskog naroda uopšte. Ona bi se mogla i ovako formulisati. Kakav je odnos glavnih ideja Đure Daničića prema glavnim stavovima njegovog učitelja Vuka Karadžića? Koja njihova stanovišta i rješenja su podudarna, a koja su u izrazitoj opreci? U čemu je Daničić, i do kada (u kojim svojim djelima?) bio Vukov sljedbenik, a u kojim to nije bio? Zašto su u dvadesetom vijeku ta njihova izrazito suprotstavljena rješenja prećutkivana i zašto je Daničić neupitno predstavljan kao Vukov sljedbenik?
Đura Daničić je bio ličnost nesvakidašnjeg formata. Svom narodu je ostavio zamašno i dragocjeno djelo. U mnogostruko korisnoj knjizi Đure Daničića, koja je objavljena u redovnom plavom Kolu Srpske književne zadruge 1976. godine - čiji sastavljač je Vojislav Đurić - mogu se sagledati glavna obilježja ljudskog i stvaralačkog lika ovog polihistora. Za sticanje te slike posebno je važna njegova zanimljiva i bogata prepiska (u pomenutoj knjizi je donesen samo jedan njen dio) te sjećanja Daničićevih prijatelja i saradnika. Vojislav Đurić je sačinio i lijep kolaž iz bogate recepcije Daničićevog raznovrsnog rada. Daničićev učenik Stojan Novaković pisao je kako "slušalac oseća kako je nauka Daničićeva skroz srasla sa njegovim životom, mišljenjem i osećanjem; kako joj je on potpuno predan". Aleksandar Belić smatrao je da Daničić pripada redu velikih naučnika čijem djelu je trajanje obezbijedio njegov duhovni lik. Bez tog lika svoga kreatora, kaže Belić, i lik i djela najvećih naučnika pripadaju samo eposi u kojoj su stvarali. U pismu Vuku Karadžiću, povodom knjige "Rat za srpski jezik i pravopis", Daničić kaže: "Ja sam nju pisao samo iz ljubavi k istini". Drugom prilikom, opet u pismu svom učitelju, Daničić ističe svoju privrženost ka istini: "Ja ne znam za koje bih blago istinu odustavio". Brojnim primjerima iz Daničićevih pisama i kritičkih napisa može se potvrditi moralna čistota njegovog ljudskog lika. Po tome je on pripadao najvećim stvaraocima koje smo imali.
To se na lijep način može vidjeti iz njegove kratke "Poruke omladini", zabilježene prema zapamćenju Milana Đ. Milićevića: "Što sam god radio, radio sam po dužnosti svojoj. I vas molim da činite svoju dužnost. Za otadžbinu se ne gine samo na bojnom polju. Za otadžbinu se može umirati na svakom korisnom radu. I ono što smo koji uzeli na se, ili što nam je palo udeo, dužni smo raditi svom snagom svojom, svom krepošću svoje volje. I kad tako izvršimo svaki svoju dužnost, onda ćemo odužiti narodu dug koji mu dugujemo". Odužiti dug svome narodu, najviša je intelektualna, ali prije svega duhovna mjera, koju su najveći srpski duhovi oblikovali u svojim djelima. Samo izuzetni su ih potvrdili svojim životom!
Misleći i pišući o velikim stvaraocima, posebice o onima koji su se bavili identitetskim disciplinama, treba uzeti u obzir i njihove vrline i mane, krupne doprinose i znatnije propuste. Upravo onako kako je to učinio Laza Kostić, ne odričući visoke zasluge Daničićeve u nauci, ali kritički osporavajući njegovo preimenovanje srpskog jezika. Đura Daničić je mnogim svojim djelima zadužio srpsku nacionalnu filologiju. Njegova rasprava "Rat za srpski jezik i pravopis" odlučujuće je doprinijela uspješnom okončanju Vukove jezičke i kulturne reforme. Međutim, on je i prvi srpski naučnik koji je izvršio preimenovanje srpskog jezika, čime je započeo put koji je po srpski narod imao poražavajuće posljedice. Da li je Daničić tim gestom kompromitovao sebe? Bez sumnje - jeste! Da li začetke te kompromitacije treba tražiti i u trivijalnim razlozima, budući da je Daničić u Beogradu izgubio mjesto predavača na Velikoj školi i premješten u "poštansko odjeljenje"”, nakon čega je otišao u Zagreb na mjesto tajnika Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, gdje je po svjedočenju savremenika, prijateljski primljen. Vjerovatno ni te razloge ne treba u potpunosti isključiti. On je povjerovao u jednu ideju koja po porijeklu nije bila srpska, koja je našem narodu donijela mnogo lošeg, ali koja nije bila lišena primamljivosti. Daničić prema toj austrijsko-hrvatskoj ideji jugoslovenstva nije uspio da uspostavi otklon kakav je u svojoj "Istoriji srpske književnosti" iskazao njegov učenik Stojan Novaković. I Novaković je bio sklon shvatanju da su Srbi i Hrvati jedan narod, dva plemena jednog naroda, ali nije pristajao na promjenu imena srpskog jezika, a svoju knjigu je naslovio kao istoriju srpske književnosti, iako je kao dio njenog konteksta na kraju svake cjeline sažeto donio prikaz i hrvatske književnosti (na čakavskom i kajkavskom narječju). Ukratko Daničića u srpskoj filologiji brani njegovo veliko ime i krupne zasluge, a njegovo iznevjeravanje osnovnih postavki vukovske srbistike moralo je dobiti sasvim drugačiju redakciju u dvadesetom vijeku, a nije je dobilo.
Da je bilo tako, Daničićevi gestovi sadržani u njegovim djelima objavljenim nakon preseljenja u Zagreb, mogli su ostati dio jednog vremena koje je imalo svoje zanose i primjer velikog naučnika koji se prema tim zanosima nije mogao kritički odnositi. Negativne posljedice došle su nekoliko decenija kasnije (i nisu mjerljive samo naučnom štetom), odsustvom našeg kritičkog odnosa prema prošlosti i istaknutim ljudima i fatalnoj nesklonosti za samorazumijevanjem i osmišljavanjem nacionalne putanje. Tom svom fatalnom svojstvu ostajemo vjerni i danas, kada o Daničiću, kao i o svakom drugom, treba prosuđivati pošteno i sa sklonošću ka svakovrsnom nijansiranju!
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.