Na Aljasci svaki stanovnik jednom godišnje dobija uplatu iz Alaska Permanent Funda, punjenog zaradom od nafte. Iznos zavisi od prinosa fonda, a pravo imaju i djeca rođena te godine.
Kada je krajem šezdesetih na sjeveru Aljaske, u Prudhoe Bayu, pronađena nafta, postavilo se pitanje šta s novcem.
Postojala je bojazan da će zarada biti potrošena kroz nekoliko godina i da poslije neće ostati ništa.
Zato je odlučeno da se dio prihoda ne troši nego ulaže.
Tako je 1976. godine osnovan Alaska Permanent Fund, u koji obavezno ide dio zarade od nafte, a danas vrijedi preko 80 milijardi dolara.
Fond koji ulaže, a ne troši
Novac iz fonda se ne dijeli.
Ulaže se u dionice, obveznice i nekretnine širom svijeta.
Sam iznos uplaćene nafte ostaje netaknut, a dijeli se samo dio zarade koju ulaganje donese.
Time je zamisao da fond radi i onda kada nafte više ne bude.
Ko ima pravo?
Pravo na uplatu, koja se zove Permanent Fund Dividend, ima svako ko na Aljasci živi punu kalendarsku godinu i namjerava ostati.
Nema uslova vezanih za primanja, zaposlenje ni godine starosti, ali postoje drugi.
Pravo gube osobe osuđene za teža krivična djela, kao i oni koji su iz države bili odsutni duže od 180 dana bez opravdanog razloga.
Dijete rođeno u toj godini dobija isti iznos kao i odrasla osoba, a novac preuzimaju roditelji.
Prijava se podnosi jednom godišnje, od 1. januara do 31. marta.
Fond je osnovan sedamdesetih, uplaćena nafta ostaje netaknuta, a dijeli se dio zarade od ulaganja. Iznos po stanovniku mijenja se svake godine i zna se višestruko razlikovati.
Koliko novca je u pitanju?
Iznos nije fiksan.
Zavisi od toga koliko je fond zaradio prethodnih godina i od odluke vlasti.
Najniži zabilježeni iznos bio je 331 dolar 1984. godine, a najviši 2.069 dolara 2009, uz jednokratni dodatak od 1.200 dolara te iste godine.
Za višečlanu porodicu to znači iznos koji se osjeti, jer svaki član dobija svoj dio.
Zbog toga se na Aljasci uplata očekuje i planira, a trgovci u tom periodu bilježe rast prometa.
Zašto to ne rade svi?
Model se često spominje kao primjer, ali se rijetko ponavlja.
Preduslov je velik prihod od jednog resursa i mali broj stanovnika, jer se ista zarada dijeli na sve.
Uz to je potrebna politička odluka da se prihod uloži, a ne potroši, i da se te odluke drži više uzastopnih vlasti.
Sličan pristup, s ulaganjem umjesto trošenja, primijenile su i neke druge zemlje bogate naftom, ali novac najčešće ne dijele građanima nego ga čuvaju za buduće budžete.
