DRŽAVA IZMEĐU BEOGRADA, ZAGREBA I ZAPADA: Zašto su Bošnjaci garant opstanka BiH

Bosna i Hercegovina nije propala država. Bosna i Hercegovina je država kojoj nikada nije dozvoljeno da se izgradi.

Ona se ne urušava naglo, već se troši polako, planski i uz prešutnu saglasnost međunarodnih aktera. Ono što danas imamo nije neuspjeh mira, niti je krivica – kako se to sve češće i vrlo tendenciozno nameće – na predsjedniku Aliji Izetbegoviću, koji je pod žestokim pritiscima Zapada potpisao Dejtonski sporazum, piše Stav.ba.

Ono što danas živimo jeste uspjeh politika iz 90-ih, samo prilagođenih novom vremenu. U tim politikama Zagreb i Beograd nisu nijemi posmatrači – oni su konstante i aktivni učesnici.

Od 90-ih do danas cilj je ostao isti. Mijenjale su se samo metode, prilagođavane novim geopolitičkim okolnostima.

Početkom 90-ih ciljevi su bili brutalno jasni. Beograd je, kroz koncept "svih Srba u jednoj državi", Bosnu i Hercegovinu tretirao kao privremenu tvorevinu – kao prostor za korekciju granica.

Zagreb je, s druge strane, pod plaštom "zaštite Hrvata", ušao u projekat tzv. Herceg-Bosne – ne kao kulturne ili političke autonomije, već kao projekat protudržave.

Washingtonski i Dejtonski sporazum nisu donijeli istinu ni pravdu. Donijeli su zamrzavanje poraza u ustavni poredak. Formalno, Beograd i Zagreb su se povukli, ali su njihove politike ostale duboko ugrađene u strukturu Bosne i Hercegovine.

Dejtonski sporazum je nagradio vojnu silu političkom autonomijom, etničke elite pretvorio u ustavne partnere, a državu sveo na kompromis bez stvarnih mehanizama odlučivanja.

Za Beograd, Rs je postao trajna poluga – dokaz da je rat donio politički kapital.

Za Zagreb, "hrvatsko pitanje" ostalo je otvorena karta za kontinuirani pritisak na Sarajevo.

Od tada, nijedna od ove dvije države nije imala interes u funkcionalnoj Bosni i Hercegovini niti u "prijateljskim odnosima" koji bi vodili njenom jačanju.

Savremena politika Srbije, predvođena Aleksandrom Vučićem, više ne cilja formalno otcjepljenje Rs-a. Cilj je sofisticiraniji: paraliza državnih institucija, normalizacija nepoštivanja odluka države i pretvaranje entiteta RS u "državu".

Za Beograd, Rs je instrument regionalnog utjecaja, protuteža Kosovu i dokaz da Zapad ne insistira na vlastitim principima. Svaka blokada, svaka kriza i svaka prijetnja secesijom koju Milorad Dodik, u ime i za račun Beograda, izgovara naglas – nije incident. To je metoda.

A šta radi Zagreb?

Hrvatska danas djeluje kroz navodnu "brigu za Hrvate". Za razliku od Srbije, politika Zagreba je tiha, proceduralna i pažljivo upakovana u obavezni "evropski rječnik". Ključna riječ je "legitimno predstavljanje".

Po svaku cijenu, Andrej Plenković i politika HDZ-a, kroz lik i djelo Dragana Čovića, nastoje etnizirati politička prava, spriječiti građanski model BiH i HDZ BiH održavati kao produženu ruku Zagreba.

Cilj je treći entitet – prostor u Bosni i Hercegovini nad kojim bi Zagreb imao direktan politički utjecaj i kontrolu.

I Beograd i Zagreb dijele isti strah: funkcionalna Bosna i Hercegovina.

Takva država ruši njihove narative o "ugroženim Srbima" i "majoriziranim Hrvatima". Građanska BiH briše potrebu za tutorstvom, a jaka država zatvara prostor regionalnog upliva.

Zato je idealna Bosna i Hercegovina za obje strane samo ona koja je slaba, troma i etnički zaključana.

Zapad – ili kolokvijalno "međunarodna zajednica" – ovu igru vidi, ali je ne prekida. Srbija je za njih "prevelika" da se izgubi, Hrvatska je "naša članica", dok je Bosna i Hercegovina "potrošni problem". Dok nema rata, ili kako se to cinično kaže: "dobro je, samo nek ne puca", Zapad bira (ne)stabilnost bez pravde.

Bosna i Hercegovina se ne urušava zbog "unutrašnjih slabosti", kako to vole ponavljati razni međunarodni mešetari. Ona se sistematski troši već tri decenije, po istom obrascu, s različitim imenima i mekšim metodama.

Linija nikada nije prekinuta: od Miloševića i Tuđmana, preko Bobana i Karadžića, do Dodika i Čovića, koji prvi agresivno, a drugi "uglađeno evropski", djeluju uz punu političku zaštitu Vučića i Plenkovića.

Milošević i Tuđman nisu dijelili ideologiju, ali su dijelili interes. Bosna i Hercegovina za njih je bila prepreka ostvarenju velikodržavnih projekata. Karadžić i Boban bili su izvršioci tog dogovora na terenu – jedan kroz etničko čišćenje i genocid, drugi kroz tzv. Herceg-Bosnu.

Karadžić je danas na doživotnoj robiji, ali njegova politička ideja živi. Boban je nestao iz politike, ali koncept "posebne hrvatske političke cjeline" nije.

Danas se tenkovi zamjenjuju blokadama, a rovovi diplomatskim pritiscima. Milorad Dodik i Dragan Čović nisu lokalni incidenti – oni su logičan nastavak projekta iz 90-ih, koji je jasno presuđen u Haškom tribunalu kroz dva udružena zločinačka poduhvata.

Dodik ne ruši Bosnu i Hercegovinu da bi je sutra otcijepio, nego da bi dokazao da ona "ne može funkcionirati". To je Karadžićeva ideja bez ratne cijene.

Čović ne traži treći entitet otvoreno, jer mu to nije ni potrebno. Njegov cilj je trajna blokada i etnička ekskluzivnost pod krinkom "legitimnog predstavljanja". To je Bobanova politika, upakovana u evropski rječnik.

Vučić i Plenković se predstavljaju kao umjereni, evropski lideri. U praksi, oni su garanti kontinuiteta politika iz 90-ih.

Za njih Bosna i Hercegovina mora postojati – ali ne smije funkcionirati. Mora biti priznata – ali ne i suverena. Mora biti etnička – a ne građanska.

Bosna i Hercegovina je, od 90-ih do danas, zarobljena u kontinuitetu.

U inim analizama, kolumnama namjerno ili ne, često se izostavlja ključna činjenica: Bosna i Hercegovina još postoji prvenstveno zato što postoji jaka politička volja jednog naroda da ona opstane kao država. Taj narod su Bošnjaci. Bošnjaci nemaju rezervnu državu, nemaju "maticu" preko granice, nemaju alternativni politički centar moći izvan Bosne i Hercegovine.

Bosna i Hercegovina je njihova jedina država i upravo zato su oni njen najčvršći garant.

Za razliku od srpske i hrvatske politike u BiH, koje se decenijama oslanjaju na Beograd i Zagreb, bošnjačka politika – sa svim svojim slabostima, greškama i unutrašnjim podjelama – nikada nije imala luksuz secesije, podjele ili rezervnog plana.

Nestanak Bosne i Hercegovine za Bošnjake ne znači promjenu granica. Znači političko, pravno i historijsko poništenje.

Ta svijest nije nastala jučer. Tokom agresije 90-ih, pod vodstvom predsjednika Alije Izetbegovića, Bošnjaci su se borili ne za etničku državu, nego za očuvanje multietničke i međunarodno priznate Bosne i Hercegovine.

U trenutku kada su Beograd i Zagreb pregovarali o podjelama, Karadžić i Boban crtali granice, a međunarodna zajednica nudila "realna rješenja" na račun Bosne, Alija Izetbegović je odbio da potpiše kapitulaciju države, čak i po cijenu političke izolacije i ogromnih pritisaka.

Bošnjačka politika tada je napravila strateški izbor: država prije naroda, građanin prije etnije, suverenitet prije teritorija.

Taj izbor nije bio ni lak ni popularan, ali ključno – bio je historijski ispravan.

Zato je Bosna i Hercegovina danas članica Ujedinjenih nacija, a ne međunarodni protektorat bez imena. Zato postoji kontinuitet države, uprkos svemu.

Upravo zbog toga, danas se bošnjački politički faktor pokušava predstaviti kao problem – Bošnjaci su "majorizatori", "remetilački faktor" i prepreka "realnim dogovorima". Zašto ih se predstavlja tako?

Odgovor je posve jednostavan - insistiranje na funkcionalnoj, građanskoj i evropskoj Bosni i Hercegovini direktno ugrožava projekte Beograda i Zagreba, a euroatlanske integracije zatvaraju prostor za regionalne ucjene.

Bošnjačka politika se u kontinuitetu gura u defanzivu, a odgovornost za Dejton pokušava se retroaktivno prebaciti na Aliju Izetbegovića. Borba Bošnjaka za državu predstavlja se kao nacionalizam.  Međutim, fakti su neumoljivi. Bez bošnjačkog otpora 90-ih Bosne i Hercegovine danas ne bi bilo. Bez bošnjačkog insistiranja na državi, ona bi se odavno pretvorila u formalnu geografiju bez suštine.

Naravno, to ne znači da je bošnjačka politika bezgriješna. Naprotiv. Ona je često bila neorganizirana, defanzivna, podijeljena i ponekad nesposobna da artikulira jasnu državnu strategiju u miru.

Ali jedno joj se ne može osporiti - nije izdala ideju Bosne i Hercegovine.

Zato je danas ključno pitanje nije da li će Bosna i Hercegovina opstati, nego da li će Zapad konačno shvatiti da je jedini dosljedni saveznik države BiH upravo onaj politički faktor koji se godinama proglašava "radikalima", "islamskim teroristima", "prijetnjom za kršćane", "Turcima" – Bošnjaci.