Pa da, to je zaista impozantan broj. Nisam od onih ljudi koji pedantno vode evidenciju, ali kada sam na kraju podvukla crtu i sve sabrala, shvatila sam da je iza mene zaista mnogo rada.
Rekla je ovo za "Glas Srpske", scenograf Dragana Purković Macan objašnjavajući kako njoj samoj zvuče brojke od 25 godina rada, 108 pozorišnih scenografija, pet scenografija igranih filmova, tri scenografije TV serija, a koje su pretočene u izložbu "Prostor igre". Izložba hvaljene umjetnice organizovana je u okviru pratećeg programa Tetar festa "Petar Kočić", a povodom značajnog jubileja, 25 godina plodnog i inspirativnog umjetničkog rada.
- Međutim, ja volim to što radim i uživam u svom poslu. Nikada mi nije bilo teško. Jako volim pozorište i ono je zaista moja druga kuća. Mi, kada krećemo iz doma, i ne govorimo da idemo na posao, nego uglavnom kažemo: "Idemo na probu” ili "Idemo u radionice". Tako da, iako se mnogo radi, težinu ne osjećam - rekla je Purković Macan.
GLAS: U katalogu izložbe naglašavate da ovo nije klasična retrospektiva, već da značenje scenografije nastavlja da živi izvan prostora za koji je kreirana, dajući stalno neka nova značenja. Šta je za Vas scenografija u tom nekom opštem smislu?
PURKOVIĆ MACAN: Da budem iskrena, za mene je scenografija u pozorištu konkretno jedan od glavnih aktera u predstavi. Naravno, pod uslovom da je tačna i dobra. Isto kao i glumačka uloga, ona daje veliki značaj kompletnom komadu. Mi kreiramo prostor i njegovo značenje. Meni je izuzetno bitno, i to je ono što najviše volim, da radim metaforične scenografije koje imaju jasan znak, a ne da se bavim pukom rekonstrukcijom određenog enterijera ili eksterijera.
Scenografija nastavlja da živi i van matičnog pozorišta kroz putovanja na festivale. Ona ostavlja svoj trag, koji je prikazan i na ovoj izložbi kroz skice, makete i fotografije. Ipak, ona najprije ostaje u publici. Ako gledaoci scenografiju pročitaju kako treba i ako im je jasna, taj vizuelni utisak dugo pamte. Na kraju krajeva, nezavisno od toga kada predstava počinje, prvo što vidite kada se zavjesa podigne jeste upravo scenografija.
GLAS: Nameće se pitanje zašto baš scenografija kao centralna tačka Vašeg umjetničkog izraza? Zašto to nije bila, recimo, neka druga primijenjena umjetnost ili slikarstvo, kojim se takođe izražavate? Gdje se kriju korijeni te opsesije prostorom i njegovim oblikovanjem?
PURKOVIĆ MACAN: Pozorište sam zavoljela još kao srednjoškolka u Beogradu. Živjela sam u đačkom domu i nekako mi je teatar postao utočište i bijeg od surove stvarnosti te ratne 1993. godine. Umjetničku školu sam upisala sa namjerom da postanem slikarka. Međutim, sjedeći u pozorištu i posmatrajući taj portal na sceni, on mi je izgledao kao neki veliki slikarski ram, kao slikarsko platno. Jako sam zavoljela tu umjetnost i shvatila da kroz scenografiju mogu da spojim sve što volim: književnost, arhitekturu, slikarstvo i vajarstvo. Scenografija je spoj svih tih umjetnosti i nešto što me zaista ispunjava. Čak i kada radim scenografske skice, ja zapravo često uradim pravu sliku te scenografije. Takođe, književnost mi je jako bitna, jer u pozorištu uvijek krećemo od knjige, od teksta, pa tek onda na osnovu toga razvijamo naše ideje.
GLAS: Pripremajući ovu izložbu, kakve su Vam se asocijacije javile na postavke Vaših prvih komada u NPRS, predstava "Mandat" i "Kokoška" iz davne 2001. godine? Da li se sjećate kako ste se osjećali kada ste vidjeli kako se glumci kreću kroz Vašu scenografiju na samoj sceni i kako ona komunicira sa publikom u sali?
PURKOVIĆ MACAN: Moj prvi profesionalni rad bio je na predstavi "Mandat", zatim je došla "Kokoška", a onda kao treća predstava "Porodične priče", koja mi je izuzetno značajna. Na "Mandatu" sam, moram iskreno reći, bila jako uplašena. Velika scena, izrada scenografije... ali stvarno sam htjela da pružim glumcima prostor koji ima neko dublje značenje. Sjećam se jedne velike ključaonice koja se spuštala na kraju predstave; reditelj je htio da idemo u realizam, ali ja sam morala i tada da dam neki jasniji metaforički znak. "Kokoška" mi je značajna jer je to predstava koja je najdugovječnija u Narodnom pozorištu Republike Srpske. Radila ju je sjajna ekipa glumaca i reditelj, i sjećam se da smo noćima zajedno kreirali tu scenografiju i nikome ništa nije bilo teško. Ti počeci su nekako slatki. Kasnije su došle "Porodične priče", gdje smo imali četvoro mladih glumaca kojima je to bila diplomska predstava. Svi smo bili mladi, a vodio nas je iskusni reditelj Jovica Pavić. Mislim da smo tom predstavom napravili pravi zaokret u pozorištu i donijeli neku potpuno novu energiju.
GLAS: Koliko je teško izboriti scenografsku slobodu u odnosu na očekivanja autorske ekipe, prije svega reditelja i dramaturga koji imaju svoju viziju? Kakav pristup Vam više leži? Kada imate odriješene ruke ili kada se potpuno usklađujete sa saradnicima, pošto je jasno da do kompromisa mora dolaziti?
PURKOVIĆ MACAN: Svakako, reditelj je taj koji nas sve vodi i okuplja oko zajedničke ideje. Ali, kao i svakom umjetniku, meni prija sloboda kada imam odriješene ruke. Ta se sloboda gradi vremenom; stičete reputaciju i povjerenje kod reditelja, pa vas oni jednostavno puste da predložite svoju koncepciju. Moje najbolje scenografije su nastale upravo onda kada sam imala odriješene ruke i apsolutno povjerenje reditelja u moje umijeće.
GLAS: Koje su ključne, bazične tačke na kojima temeljite funkcionalnost svoje scenografije? Da li one uopšte postoje ili se koordinate mijenjaju od komada do komada, od filma do serije?
PURKOVIĆ MACAN: To zavisi od komada do komada, ali kao što sam rekla, u pozorišnoj scenografiji volim da radim kroz jasne znakove i simbole. Bježim od realizma koliko god mogu. Na filmu je to, naravno, potpuno drugačije. Kada pročitam tekst, tu su uvijek didaskalije koje nam zadaju određene okvire. Međutim, ja se vrlo brzo riješim didaskalija, odbacim ih i tražim onu jednu jasnu poveznicu, crtu koja će kao vodeći znak proći kroz sve zadate scene i prostore. Često uradim više prijedloga i skica, pa se sa rediteljem odlučim za ono što je najfunkcionalnije i najbolje za samu mizanscenu. Scenograf mora da vodi računa o mnogo stvari: kako će tehnika time rukovati, kako će scenografija putovati na gostovanja, da li je glumcima jednostavna za kretanje i kako će se na nju postaviti rediteljski koncept.
GLAS: Kako je izgledao taj kreativni proces na Vašoj posljednjoj predstavi "Martin udio”? Kako je došlo do tog fantastičnog rješenja sa autobusom, jedna od scenografija, koja će svakako obilježiti Vašu karijeru?
PURKOVIĆ MACAN: Čitanje knjige i rad na tekstu započeli smo otprilike pola godine prije početka proba. Jako je bitno imati to vrijeme za promišljanje, kako bi ideja sazrila. Ne volim brza, instant rješenja jer ona nikada nisu dobra. Uslijedili su razgovori sa rediteljem. Imala sam neke prijedloge u koje ni sama nisam bila potpuno sigurna, ali sam znala da želim da pronađem jedan prostor koji će objediniti sve ostale prostore. Taj autobus se pojavljuje i u knjizi i u dramatizaciji, izuzetno je bitan. Iako radite druge poslove, ta vam je misao stalno u podsvijesti. Htjela sam da nađem prostor koji će biti njihova vremenska kapsula.
I jedan dan, dok sam ko zna koji put čitala dramatizaciju sjedeći u svojoj kancelariji, podigla sam pogled. Na zidu ispred mojih vrata stoje grafike našeg profesora Nenada Zeljića, predivna serija grafika sa motivom autobusa koju obožavam. Samo sam pogledala u to i rekla sebi: "Pa to je to!” Bilo je sasvim jasno da je autobus ta vremenska kapsula. To je moćna metafora, a za mene lično taj autobus iz devedesetih godina ima i emotivnu vrijednost, jer me asocira na putovanja koja su me spajala sa porodicom. Ispostavilo se da je to zaista odlično rješenje koje je pomoglo i reditelju i glumcima i cijeloj ekipi. Hvala reditelju što je prihvatio moju ideju i imao povjerenja. Na početku je bilo dileme kako ćemo smjestiti 33 različita scenska prostora u jedan autobus, kako će to odgovarati publici. Onda sam rekla da će se autobus rotirati, pomjerati, a na kraju će se glumci popeti na njega, što je zaista moćna scena, sa tim asocijacijama na izbjegličke kolone. Naravno, svi smo zajedno zaslužni za to, ali meni je pao kamen sa srca, jer sam čvrsto vjerovala da je to rješenje tačno.
GLAS: Tokom karijere osvajali ste brojne nagrade, uključujući i Sterijinu. Koliko je nagrada za predstavu "Sveti Georgije ubiva aždahu" na Pozorišnim susretima u Brčkom 2006. godine bila prelomna tačka u smislu da je Vaš rad prepoznat i izvan matičnog teatra?
PURKOVIĆ MACAN: Iskreno, meni je mnogo značila ta potvrda, jer je došla na samom početku karijere. Tada sam bila u pozorištu tek pet godina i to je bila jasna valorizacija da ono što radim vrijedi i da idem u pravom smjeru. Tada sam prepoznata kao scenograf u Republici Srpskoj i BiH. Ono što moram da naglasim, a što je jako rijetko, jeste da su rijetki ljudi koji su zaista završili scenografiju kao cijeli studijski ciklus. Obično su se tim poslom bavili arhitekte ili slikari, a ja sam se školovala upravo za ovo što radim cijeli život. Nakon toga su dolazile i druge nagrade, a onda se desila Sterijina nagrada za "Švajcarsku", kao najveća prekretnica. Čini mi se da sam od tada mnogo mirnija, jer mi je postalo jasno da je moj rad prepoznat i van regiona
GLAS: Za kraj, oprobali ste se u skoro svim žanrovima - od domaće moderne drame, naših klasika, preko dječijeg teatra i komedije, pa sve do Šekspirovih komada. Postoji li neki tekst za koji biste posebno voljeli da uradite scenografiju, onako, za svoju dušu?
PURKOVIĆ MACAN: Da budem iskrena, nemam neki poseban tekst koji sanjam da uradim. Ono što istinski volim da radim jeste društveno angažovani teatar. Jako mi je bitno da radimo predstave koje nas se tiču u ovom sadašnjem trenutku, baš kao što je komad "Martin udio". Mislim da je ta predstava već za ovo kratko vrijeme postigla ogroman uspjeh i izazvala veliko interesovanje upravo zato što nam je ta tema bitna i što nas se duboko tiče. Naravno, klasici se moraju raditi, to je obaveza svakog teatra, ali predstave koje su nam važne na emotivnom i istorijskom planu su ono što nas mijenja. To su predstave poslije kojih ljudi izlaze iz pozorišta kao malo bolji čovjek. Cjelokupna umjetnost i postoji zato da popravlja ovaj svijet, koji je, da budemo malo surovi, poprilično pokvaren.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.
