Dragan Bursać: Ruska salata od 6 miliona dolara i srpski kmetovi dobrovoljno pod sankcijama!

"Srbija je danas zarobljenim vlastite rusofilske psihopatologije. Ona šalje 6 miliona $ Rusiji. Na to sve 'građanska opozicija' šuti. Studenti, koji su dizali bune protiv Rio Tinta, sad nemaju glasa ni za šta što miriše na Moskvu. Jer, eto, litijum koji se NE kopa je veći problem od ruske nafte koja TEČE uprkos međunarodnim sankcijama. Jadno je društvo kome je ljubav prema Rusiji mjera patriotizma!"

Piše: za portal Radiosarajevo.ba

Rusija se "zahvalila" Srbiji. Tako jednostavno, tako brutalno, tako apsurdno.

Naime, Ministarstvo vanjskih poslova Ruske Federacije izdalo je priopćenje da je Srbija pružila "financijsku humanitarnu pomoć u vrijednosti od 472 milona rubalja (oko 5,8 miliona američkih dolara) Kurskoj oblasti". Da, dobro ste pročitali.

Zemlja pod Vučićevom devastacionom čizmom, koja sama jedva diše, koja ima enormne dugove, razvaljenog zdravstvo i uništenog obrazovog sistema, od "viška para" donirala je šest miliona dolara jednoj ruskoj ratnoj oblasti.

Moskva se nije ustezala da cijeli čin okadi nacionalističkim i klerofašističkim tamjanom. A i što da ne: "Posebna simbolika, stoljetno bratstvo, pažnja i suosjećanje Srbije prema ruskom narodu".

I dok Kremlj zahvaljuje, dok se u Kursku pletu lažni vijenčići zahvalnosti, u Beogradu – muk.

Službeni Beograd, inače gromoglasan u svakom Vučićevom "obraćanju naciji", nije potvrdio ni demantirao ovu informaciju. Šutanje kao najdublji oblik submisivnog pristajanja.

Veleizdaja kao kontinuitet

Nije ovo "bratski gest". Nije ovo "humana misija". Ovo je reket gospodaru. Ovo je veleizdaja. Nema besplatnog boršća. Kao što nije bilo ni besplatnog NIS-a kada je poklonjen Gazpromu, pod firmom "strateškog partnerstva". Kao što nije bilo besplatnog nikla, niti bakra, niti litija.

Srbija je danas taoc vlastite rusofilije, koja se pretvorila u maligni oblik auto-destrukcije. "Građanska opozicija" šuti. Studenti, koji su dizali bune protiv Rio Tinta, sad nemaju glasa ni za šta što miriše na Moskvu. Jer, eto, litijum koji se NE kopa je veći problem od ruske nafte koja TEČE uprkos međunarodnim sankcijama. Šta reći osim: miša vam podmoskovskog!

Psihologija porobljenog naroda

Treba razumjeti: Rusi ne žele čak ni prodati NIS Srbima i Srbiji. To je jedina iskrena slika sado-mazo odnosa. Kao što nakon ukidanja begovata ni begovi nisu htjeli prodati zemlju kmetovima, iako su ovi imali novca. Jer, rekoše, možda znaju kopati, ali ne znaju upravljati. Upravo tako Moskva vidi Beograd: kao korisnog idiota, vazala, koloniju.

I to bi možda bilo podnošljivo da je Srbija kolonija jedne svjetske sile u ekspanziji. Ali Rusija danas nije sila. Rusija danas je poluraspadnuti imperijalni projekat koji guta sopstvenu djecu u rovovima oko Bahmuta i Kurska. I u takvu Rusiju Srbija ulaže šest miliona dolara! Da bi se "pomoglo ugroženima djelovanjem kijevskog režima". Tako piše crno na bijelo u ruskom priopćenju.

Ludilo bez opozicije

Ni vlast ni "opozicija", ni Ćaciji ni Đaciji, niko osim onih 0,2 posto građana ne vidi ništa sporno u ovome! Dapače, većina još i aplaudira. Jer "bratski ruski narod". Jer "pravoslavna braća". Jer "vekovne veze". A istina je da su to okovi, ne veze.

Ovo nije ni veleizdaja u klasičnom smislu. Ovo je oblik masovnog psihopatskog ludila. Jer u danima kada Zapad uvodi sankcije na rad NIS-a, kada se jedini spas Srbije zove tržište EU, vlada šalje milione u Kursk. A građanska opozicija, umjesto da to razvali po medijima, da blokira parlamente i ulice, – tiha. Oni bi, jasno je, samo zamijenili Vučića. Ne bi ga rušili, ne bi ga demontirali, nego bi uskočili u njegove papuče i nastavili sa rusofilskim ludilom.

Retorika simbolike i smrti

Rusko ministarstvo govori o "posebnoj simbolici". Ta simbolika nije ništa drugo nego slavljenje smrti. Kursk je oblast na granici s Ukrajinom, direktno pogođena ratom koji je Rusija započela. Dakle, Srbija direktno učestvuje u finansiranju ruske ratne mašinerije. To je gola činjenica, ma koliko je oblačili u "humanitarni" kostim.

Simbolika je jasna: dok Ukrajina gubi djecu pod ruskim raketama, Srbija šalje novac da se Kursk oporavi od "kriminalnog djelovanja kijevskog režima". Jezik iz priopćenja nije ništa drugo do jezik Kremlja. Kada ga Srbija usvoji, ona prestaje biti država. Ona postaje produžena ruka ruske propagande.

Srbija između Ukrajine i Rusije

I da ironija bude potpuna: Srbija je ranije pomagala i Ukrajini. Poslala je pomoć poslije rušenja brane Kahovka. Vučić je čak rekao da je spreman pomoći u obnovi jedne ili dvije ukrajinske oblasti. Dvije stolice, dva svijeta, dva lica. Ali suština je ista: Srbija nije neutralna. Ona se prepoznaje samo u ruskom ogledalu. Ukrajina je alibi, Kursk je istina.

Šta ostaje?

Ostaje pitanje: dokle? Dokle će Rusija biti srpska maćeha? Dokle će građani Srbije gutati priču da je "pomaganje Rusiji" čin patriotizma? I dokle će opozicija šutjeti, studenti spavati, a profesori klimati glavama?

Jer istina je brutalna: Srbija nema alternativu Vučiću jer nema alternativu rusofiliji. To je korijen, to je DNK političke klase. Oni su uvjereni da je predaja NIS-a Rusiji bio najpatriotskiji potez u povijesti zemlje. A zapravo, to je bio početak kraja.

Epilog: hodaće, a niko mu neće vjerovati

I hodaće oni okolo, i pričaće da su bili predsjednici, premijeri, ministri. I niko im neće vjerovati. Kao što Beba Popović reče jednom o Borisu Tadiću: "I hodaće okolo, i pričaće da je bio predsjednik Srbije, i niko mu neće vjerovati." To je sudbina i Vučića, i Đilasa, i Tadića, i svake garniture koja se prodala i podala Moskvi.

Ali Srbija će tada već biti potrošena, iscrpljena, izjedena iznutra. Ruska maćeha će dobiti što hoće: koloniju koja sama plaća vlastitu propast.

P. S.

Ovo nije samo priča o jednom transferu od šest miliona dolara. Ovo je priča o državi koja se odrekla sebe da bi bila ruska kolonija, o narodu koji je pristao da bude kmet, o opoziciji koja je pristala da bude tišina, i o jednom predsjedniku koji će hodati i pričati – a niko mu neće vjerovati.

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.