Novinar Dragan Bursač u svom tekstu na portalu Hayata se osvrnuo na otvaranje graničnog prijelaza Gradiška i političke odluke koje stoje u pozadini tog procesa, uključujući i ulogu Trojke, HDZ-a i SNSD-a.
Tekst prenosimo u cijelosti.
I, šta kažu oni koji se zalažu da “dobrosusjedske odnose” uvijek i samo na štetu Bošnjaka? Šta kažu oni koji tvrde da nije u redu da “Bošnjaci Hrvatima biraju predstavnike”? Oni, kojima je korištenje ustavnog prava sporno? Oni koji bi svoje ustavom zagarantirano pravo prepustili onima koji ne žele ovu državu?
Nije bitno, je li, da li je u Predsjedništvu BiH 2:1 u korist BiH? Svejedno je, je li, da li u ime države odlučuje Dragan Čović ili Željko Komšić? Svejedno je, je li, da li u ime države odlučuje Slaven Kovačević ili Darjana Filipović?
Ako je svejedno, okrenite se prema Gradišci. Tamo je večeras Srđan Amidžić, uz suglasnost Evrope, i prethodnu suglasnost HDZ-ovog Ivice Bošnjaka privremeno otvore granični prijelaz Gradiška. A svako privremeno rješenje, uglavnom postaje trajno. I tako su silom, SNSD i HDZ, uz pomoć EU, Republici Srpskoj dali i prelaz i novce i od Bošnjaka, tradicionalno, napravili ovce.
“Srbi će”, napisala je jednom davno Polikita (ko se sjeća, sjeća se), “za se”. Hrvati – zna se. A Bošnjaci? E, oni su za mir u svijetu. I garancije koje im je donio Denis Bećirović. Taj otužni član Predsjedništva BiH koji je 22. decembra 2022. godine, zajedno sa Željkom Cvijanović, preglasao Željka Komšića i državnu vladu, službenog naziva Vijeće ministara BiH, prepustio SNSD-u i HDZ-u. Odnosno Draganu Čoviću i Miloradu Dodiku. Tog dana sam u tekstu pod naslovom “Ram za drugu sliku Denisa Bećirovića: Vanredno političko samoubistvo!” napisao: “Denis Bećirović je danas zauvijek potrošio svoj mehanizam blokade kojim bi natjerao Čovića ili Dodika da pristanu na još jednu za državu bitnu stvar. Od danas Denis Bećirović više nije bitan. Nikome. Pa čak ni svojim stranačkim drugovima. Više nikad i ničim neće moći uslovljavati bilo šta.”.
Ako mislite da nijedan Bošnjak nije glasao za ilegalno otvaranje Graničnog prijelaza Gradiška, varate se. Glasa je Denis Bećirović. Tačno tog 22. decembra 2022. godine. Tog dana je Denis Bećirović, zajedno sa Željkom Cvijanović, preglasao Željka Komšića i dao mandat Borjani Krišto. Tog dana je Denis Bećirović dao mandat Borjani Krišto, a Borjana Krišto za zamjenika ministra sigurnosti imenovala Ivicu Bošnjaka koji je danas samoinicijativno odlučio da otvori Granični prijelaz Gradiška. Tog dana, 22. decembra 2022. godine, Denis Bećirović je sa Željkom Cvijanović dao mandat Borjani Krišto, a ona je dalje imenovala Srđana Amidžića za ministra finansija i trezora BiH. Srđan Amidžić je danas, kud puklo da puklo, otvorio granični prijelaz. Ilegalno. Tog dana, 22. decembra 2022. godine Denis Bećirović je, preglasavajući Željka Komšića, dao mandat Borjani Krišto, a onda je, dalje, imenovala Zorana Tegeltiju za direktora Uprave za indirektno oporezivanje. Taj Zoran Tegeltija je danas, bez saglasnosti svog Upravnog odbora, sa stare Gradiške, carinike prebacio na onu novu, ilegalnu. Tog dana, 22. decembra 2022. godine, Deis Bećirović je, zajedno sa Željkom Cvijanović, dao mandat Borjani Krišto, a ona je, dalje, za direktora Granične policije BiH imenovala Mirka Kuprešakovića. Taj Mirko Kuprešaković je danas svoje graničare prebacio na novi, ilegalni prijelaz Gradiška.
Zbog tog dana, 22. 12. 2022. godine, Denis Bećirović je danas, zajedno sa Zukanom Helezom, Elmedinom Konakovićem i Edinom Fortom, mogao samo “statirati u kukuruzu”, pisati pisma, izražavati zabrinutost i skupljati sličice, umjesto garancija kojih je već dovoljno skupio.
Predsjedništvo BiH je bitno. A najbitnije je onog dana kada odlučuje o mandataru. Ako se tog dana donese pogrešna odluka, naredne četiri godine plaćate cijenu. Denis Bećirović je baš tog dana pogriješio.. Tog dana je u Vijeće ministara BiH uvukao Milorada Dodika i Dragana Čovića. Sve ostalo ste osjetili na svojoj koži.
Za one koji ne znaju. Predsjedništvo BiH većinom glasova (može 2:1) imenuje mandatara za saziv Vijeća ministara BiH. To Vijeće ministara BiH potvrđuje samo Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH. Ne trebaju vam nikakvi domovi naroda. Bitno je samo da imate 22 ruke ukupno za i najmanje pet glasova iz RS. Kada formirate Vijeće ministara, onda je ono nadležno za imenovanje direktora Granične policije BiH, SIPA-e, Uprave za indirektno oporezivanje i drugih državnih agencija.
Te 2022. godine Predsjedništvo BiH je moglo preglasati Željku Cvijanović i glasovima Denisa Bećirovića i Željka Komšića za mandatara imenovati, recimo, bilo koga ko ne pripada HDZ-u i SNSD-u. Te 2022. godine u Predstavničkom domu su SDA, DF, Trojka i opozicija iz RS su imali dovoljno ruku da imenuju novi saziv Vijeća ministara BiH bez HDZ-a i SNSD-a. Te 2022. godine, takav saziv Vijeća ministara BiH bi za direktore SIPA-e, Granične policije i UIO mogao imenovati kadrove koji ne dolaze iz SNSD i HDZ. Ali nisu. Jer Denis Bećirović je odlučio drugačije.
Ove godine su Opći izbori. Uđu li SNSD i HDZ u Predsjedništvo BiH, svejedno je ko će biti član Predsjedništva BIH iz reda Bošnjaka. Jer ko god bio, u tom će odnosu snaga Vijeće ministara BiH biti formirano pod uslovima koje postave SNSD i HDZ. Naravno, bitno je ko je i član Predsjedništva iz reda Bošnjaka. Denis Bećirović je očit dokaz da jeste.
Priča o ilegalnom puštanju u rad graničnog prelaza otkriva političku arhitekturu današnje Bosne i Hercegovine. U toj arhitekturi SNSD raspolaže mehanizmima ucjene, HDZ mehanizmima veta, Evropska unija mehanizmima legitimizacije ovog dvoga. Očigledno da danas u očima međunarodne zajednice, a naročito pomenute EU, ne postoji ozbiljan politički subjekt na vlasti koji zastupa bošnjačke interese.“
Tri dječaka sjede pred konzolom i igraju videoigricu. Dvojica se smiju, skaču, viču i upravljaju likovima na ekranu. Treći sjedi sa strane, drži džojstik u rukama, češka se po glavi i gleda tupo u ekran. Samo što njegov džojstik nije priključen.
Mema koju je ovih dana podijelio kolega Kenan Efendić djeluje kao šala. A zapravo je najpreciznija politička analiza bošnjačke politike u Bosni i Hercegovini u jednoj slici. Jer upravo tako danas izgleda ta bošnjačka politika. Trojka prisustvuje sastancima sa Dodikovim i Čovićevim jastrebovima, sjedi za stolom sa predstavnicima međunarodne zajednice, daje izjave i učestvuje u svim ceremonijama vlasti, ali bez stvarnog uticaja na procese koji određuju sudbinu države.
Najnoviji primjer stigao je iz Bosanske Gradiške.
Nakon što Upravni odbor Uprave za indirektno oporezivanje nije postigao konsenzus o otvaranju novog graničnog prelaza, nakon što je predstavnik Federacije Zijad Krnjić glasao protiv zbog neriješenog pitanja raspodjele PDV-a i dugovanja Republike Srpske, SNSD i HDZ odlučili su da urade ono što rade već godinama- da političku volju pretvore u gotovu stvar, bez obzira na institucije i procedure.
Srđan Amidžić poručio je tako da će prelaz biti otvoren „kud puklo da puklo“, a zamjenik ministra sigurnosti Ivica Bošnjak potom je jednostrano donio odluku o privremenom otvaranju prelaza.
I gle čuda, prelaz je otvoren gotovo momentalno.
Još zanimljivija od same odluke bila je reakcija Delegacije Evropske unije. Umjesto pitanja kako je moguće zaobići proceduru, ignorisati izostanak konsenzusa i politički dogovor dvije stranke pretvoriti u državnu odluku, iz Brisela je stigla pohvala za „brzu reakciju“, efikasnost i “rasterećenje saobraćaja“.
Kao da nije riječ o zemlji u kojoj se tri decenije sistematski urušavaju institucije. Kao da nije riječ o državi u kojoj svaki presedan postaje model za novo naredno zaobilaženje zakona. Kao da Bosna i Hercegovina nije politički prostor u kojem se pravila poštuju samo onda kada odgovaraju najjačim etnonacionalnim centrima moći.što bi se reklo, vidjela EU da Dodik i Čović skaču po BiH, pa i ona digla nogu.
A upravo tu počinje mnogo ozbiljnija priča od jednog mosta i jednog graničnog prelaza.
Bosanska Gradiška i spor oko graničnog prelaza pokazao je ono što se godinama prikriva diplomatskim frazama o partnerstvu, reformama i evropskom putu. Pokazao je da danas u očima međunarodne zajednice, a naročito Evropske unije, ne postoji ozbiljan politički subjekt koji zastupa bošnjačke interese.
Odgovor zvuči brutalno, ali ga je teško osporiti.
Formalno postoje stranke koje dobijaju većinski bošnjačke glasove. Formalno postoje ministri, koalicioni partneri i predstavnici vlasti. U političkoj realnosti pak koja se svakodnevno potvrđuje na terenu njihov uticaj sve više podsjeća na džojstik iz Efendićeve meme-prisutan je u kadru, na fotografiji, ali nije povezan sa sistemom.
Kada HDZ nešto zahtijeva, otvara se prostor za dogovor. Kada SNSD blokira institucije, svi traže kompromis. Kada HDZ i SNSD zajednički odluče šta žele, vrlo brzo se pronađe egzekutivno rješenje. Kada bošnjačke stranke iznesu stav, najčešće slijedi ignorisanje ili paternalističko objašnjenje da “još nije vrijeme“, da treba “biti pragmatičan“ ili da se mora pokazati “politička zrelost“.
Lipši mago do briselske trave ili šta to fali Bošnjacima
Godinama se tvrdilo da je problem u SDA. Onda je SDA organizovano uklonjena iz vlasti. Godinama se obećavalo da će Trojka otvoriti eru evropskih standarda, racionalnosti i funkcionalne države. Trojka je došla i desilo se ništa, veliko NIŠTA. Godinama se govorilo da će međunarodna zajednica konačno stati iza institucija Bosne i Hercegovine. Na kraju je stala iza političkih aranžmana HDZ-a i SNSD-a.
Rezultat je vidljiv iz svakog ozbiljnijeg političkog procesa. Milorad Dodik ostao je nezaobilazan faktor. Dragan Čović postao je nezaobilazan faktor. Bošnjačka politika pretvorena je u dekor koji popunjava kadar kako bi se održala iluzija ravnoteže i partnerstva.
Ovdje dolazimo do najopasnijeg dijela priče.
Bošnjaci danas praktično nemaju državotvornu i suverenističku političku snagu na vlasti koja je spremna sukobiti se sa hrvatskim ili srpskim centrima moći kada je ugrožen interes države Bosne i Hercegovine. To nije pitanje ideologije, lijevog ili desnog centra, socijaldemokratije ili konzervativizma. To je pitanje elementarnog političkog refleksa da se zaštiti država čije institucije predstavljate.
U slučaju Bosanske Gradiške taj refleks pokazao je samo jedan čovjek, Zijad Krnjić, insistirajući da se pitanje raspodjele novca između entiteta ne može jednostavno gurnuti pod tepih. I tu se njegova politička podrška uglavnom završila.
Nasuprot tome stajao je unaprijed pripremljen mehanizam HDZ-a i SNSD-a. Odluka je bila spremna, politička podrška osigurana, a evropsko “razumijevanje“ gotovo trenutno.
Trojka se već dugo ponaša kao politička filijala međunarodnih očekivanja. Kao struktura kojoj je važnije da bude prihvaćena u diplomatskim salonima nego da demonstrira političku snagu pred vlastitim biračima. Takav model može proizvesti eventualno pristojna saopštenja, korektne konferencije i uredne prezentacije reformi. Problem nastaje onda kada država traži odlučnost, politički sukob i spremnost da se kaže „ne“ moćnijim partnerima.
A Bosna i Hercegovina se danas upravo na tim tačkama brani – na raspodjeli javnog novca, na nadležnostima, na procedurama, na institucijama, na državnoj imovini i na svakom pokušaju da se politička volja pojedinih stranaka predstavi kao viši interes države.
Zbog toga je priča o graničnom prelazu mnogo veća od tek još jednog prelaza. Ona otkriva političku arhitekturu savremene Bosne i Hercegovine. U toj arhitekturi SNSD raspolaže mehanizmima ucjene, HDZ mehanizmima veta, Evropska unija mehanizmima legitimizacije ovog dvoga, dok bošnjačka politika uglavnom dobija ulogu nijemog posmatrača i igrača sa isključenim džojstikom
Pitanje zato više nije šta se dogodilo u Bosanskoj Gradiški. Pitanje glasi ko je pristao da najveći narod u zemlji ostane bez stvarnog političkog predstavljanja.
Posljedice
Jer nijedna država ne može dugoročno funkcionisati ukoliko jedan od njenih ključnih političkih subjekata nema mogućnost da utiče na procese koji određuju njen razvoj. Bosna i Hercegovina danas opasno klizi upravo prema takvom modelu. Bošnjaci se pozivaju za pregovarački sto, učestvuju na sastancima i pojavljuju na zajedničkim fotografijama, ali se ključne odluke sve češće donose mimo njihove političke volje.
Zato ovo nije priča o granici, saobraćaju, kamionima i graničnim rampama. Bosanska Gradiška je upozorenje da se Bosna i Hercegovina pretvara u sistem u kojem dva politička centra upravljaju igrom, dok treći služi kao dokaz da je igra navodno zajednička i legitimna.
A kada najveći narod u državi postane statist u procesu donošenja odluka koje se tiču i njega, tada više nije ugrožena samo jedna politika. Tada je ugrožena sama ideja Bosne i Hercegovine kao zajedničke i ravnopravne države svih njenih građana i naroda.
