Piše: Dragan Bursać (CdM)
“Čovjek koji je izdao svoj narod, koji je izdao svaku političku opciju kojoj je pripadao nazova Crnu Goru izdajničkom! Zamislite čovjeka čiji je narod završio u Jasenovcu nakon što su ih četnici izručili ustašama, a koji će četnički pokret opisivati riječima “dobri momci“. To vam je kao da seoska varalica drži kurs iz etike. Slabo ima veće pohvale od ove za Crnu Goru!”
Milorad Dodik je Crnu Goru upravo nazvao “izdajničkom” i, vjerovatno sasvim nesvjestan vlastitog dara za politički apsurd, udijelio joj jedan od većih komplimenata koje je mogla dobiti u ovom trenutku. Jer kada čovjek njegove političke biografije nekoga optuži za izdaju, vrijedi zastati i pogledati ko govori, šta je sve kroz život (ne samo politički) zastupao, kome se zaklinjao, koga se odricao i koliko je puta vlastitu ideologiju mijenjao zajedno sa političkim okolnostima.
Šta te boli Milorade?
“Volim ja Crnu Goru, iz nekog svog razloga. Ali ne volim je ovakvu kakva jest, izdajnička. Imam pravo to da kažem“, poručio je Dodik u Mrkonjić Gradu, pa objasnio i šta ga toliko boli.
Boli ga crnogorsko priznanje genocida u Srebrenici, boli ga evropski i NATO put Crne Gore, boli ga svako udaljavanje Podgorice od ideološke orbite Beograda i srpskog sveta, a naročito ga boli činjenica da Crna Gora, uprkos svim pokušajima političkog, crkvenog i identitetskog prevaspitavanja, ipak nije postala ono što bi on želio.
A šta bi Dodik volio?
Želje puste
Hipotetički, kakvu bi Crnu Goru Milorad Dodik mogao voljeti?
Odgovor se gotovo sam ispisuje. Volio bi litijašku južnu republiku srpskog sveta, državu svedenu na folklorni dodatak Beogradu, sa zastavom koja bi formalno mogla ostati crnogorska dok bi se političke odluke donosile negdje drugdje. Volio bi da su Podgorica i Cetinje, Banjaluka i Laktaši-trabanti srpskog sveta. Volio bi Crnu Goru koja bi odustala od vlastite državnosti taman toliko da se može uklopiti u njegovu mapu “prirodnog“ srpskog prostora, koja bi izašla iz NATO-a, usporila ili napustila evropski put, poništila vlastite odluke o Srebrenici i priznala političko starateljstvo Aleksandra Vučića. Volio bi zemlju u kojoj bi Andrija Mandić i Milan Knežević određivali granice prihvatljivog patriotizma, dok bi se iz Beograda izdavale potvrde ko je dovoljno dobar Crnogorac.
Takvu Crnu Goru Dodik bi obožavao. Obožavao!
Od ove mu se okreće želudac.
Odlično.
Jer nema veće potvrde da si na dobrom putu od toga da te Milorad Dodik nazove izdajnikom.
Kad uberizdajnik priča o izdaji
Posebna ljepota ove njegove optužbe nalazi se u biografiji čovjeka koji je izgovara. Zamislite čovjeka čiji je narod završio u Jasenovcu nakon što su ih četnici izručili ustašama, a koji će četnički pokret opisivati riječima o “dobrim momcima“. Zamislite potom političara koji je karijeru počeo unutar socijalističkog sistema, bio uz Antu Markovića, predstavljao se kao alternativa ratnom SDS-u, Karadžiću i Mladiću, uživao podršku Zapada kao umjereni političar, sarađivao sa političkim Sarajevom kada mu je to odgovaralo, gradio odnose sa Đinđićem i Tadićem, da bi na kraju završio kao najglasniji provincijski trbuhozborac Aleksandra Vučića i promoter “srpskog sveta“.
Čovjek je kroz privatno-politički život bukvalno izdao gotovo sve političke stanice na kojima se ikada zadržao.
Mijenjali su se sistemi, države, saveznici, zaštitnici, političke porodice i ideologije, a Dodik je nekim čudom uvijek pronalazio način da prethodnog Dodika ostavi iza sebe i predstavi novog kao jedinog autentičnog. Od socijaldemokrate do nacionaliste, od američkog favorita do Putinovog poklonika, od protivnika ratnog rukovodstva Republike Srpske do čovjeka koji njegovu ideologiju danas reprodukuje glasnije od mnogih izvornih kadrova SDS-a, od političara koji je govorio o genocidu u Srebrenici do čovjeka koji vrijeđa predsjednika Crne Gore zato što govori ono što je utvrđeno pred međunarodnim sudovima.
I baš taj čovjek danas stoji pred Crnom Gorom sa zamišljenim metrom patriotizma i određuje ko je izdajnik. Nije nego!
To vam je kao da vam seoski varalica drži predavanje iz etike.
Dodik kao Dodik je nebitan, ali
Sam Dodik kao Dodik odavno predstavlja prilično nebitan profil balkanskog političkog prevaranta koji je vlastito trajanje pretvorio u jedinu dosljednu ideologiju. Dodik kao pobornik “srpskog sveta“, Vučićev politički sidekick i megafon velikosrpske politike izvan Srbije ipak daje toj rečenici određenu težinu. Upravo težinu apsurda iz kojeg se može mnogo toga pročitati.
Jer Crnu Goru Dodik naziva izdajničkom upravo zbog onoga što je čini državom.
Njega vrijeđa što predsjednik i premijer Crne Gore govore o genocidu u Srebrenici. Njega vrijeđa crnogorska politika prema Hrvatskoj. Njega vrijeđa njeno članstvo u NATO-u. Njega vrijeđa evropska perspektiva Podgorice. Njega, zapravo, vrijeđa sama ideja da Crna Gora ima pravo donositi odluke prema vlastitim interesima umjesto prema potrebama Beograda i Banjaluke.
