Međunarodni tim predvođen istraživačima Univerziteta u Beču analizirao je drevnu DNK iz ljudskih ostataka, ali i genetski materijal sačuvan u sedimentima pećina. Rezultati, objavljeni u časopisu Science Advances, ukazuju na to da populacije istočne i zapadne Evrope nisu bile toliko izolovane kako se ranije smatralo, prenosi Science daily.
Ledenodobni pejzaž bio je znatno drugačiji od današnjeg. Veliki dijelovi kontinenta bili su izloženi niskim temperaturama, a dostupnost hrane i drugih resursa mijenjala se zavisno od klime. U takvim okolnostima ljudske zajednice morale su se prilagođavati, seliti i pronalaziti načine da opstanu.
Genetski tragovi pokazuju da su neke grupe održavale veze s udaljenim zajednicama, što je omogućavalo razmjenu gena i vjerovatno doprinosilo njihovom dugoročnom opstanku. Istraživači smatraju da je slika tadašnje Evrope bila mnogo dinamičnija nego što se moglo zaključiti samo na osnovu arheoloških nalazišta.
Posebno je značajno korištenje DNK iz pećinskih sedimenata. Takav materijal može sadržavati genetske tragove ljudi i životinja koji su boravili na određenom mjestu, čak i kada njihovi skeletni ostaci nisu sačuvani ili pronađeni.
To naučnicima omogućava da prošire istraživanje i na lokalitete na kojima nema dovoljno ljudskih kostiju za klasične genetske analize.
Otkriće ne znači da su sve zajednice bile povezane ili da su ljudi stalno putovali na velike udaljenosti. Ono pokazuje da su postojale veze koje su nadilazile neposredna susjedstva i da su migracije imale važnu ulogu u historiji evropskog stanovništva.