Ovogodišnji festivalski program u velikoj je mjeri koncipiran kao svojevrsni omaž sarajevskom pokretu New Primitives, čija je satira osamdesetih godina predstavljala autentičan otpor malograđanštini i jednoumlju.
Veliko festivalsko finale zakazano je za subotu, 28. studenog u Domu AVNOJ-a, kada će nastupiti legendarno „Zabranjeno pušenje“. Emotivni vrhunac večeri donijet će kultna pjesma „Dan Republike“, koja će prvi put biti izvedena na mjestu gdje je Republika o kojoj se u pjesmi govori i nastala - u povijesnoj sali Doma AVNOJ-a.
Davor Sučić Sula, poznat i kao Sejo Sexon, istog dana sudjeluje i na panel-diskusiji „Budućnost antifašizma na Balkanu: Od povijesnog naslijeđa do nove regionalne solidarnosti“.
Tim povodom smo sa Sulom razgovarali o pjesmi koja se vraća na mjesto gdje je sve počelo, nasljeđu novog primitivizma i odgovornosti prema prošlosti.
„Zabranjeno pušenje“ 28. studenog zatvara 2. AVNOJ Fest koncertom u samom Domu AVNOJ-a, a najavljeno je da će pjesma „Dan Republike“ po prvi put biti izvedena točno na mjestu gdje je ta Republika i rođena. Šta za Vas osobno i za bend predstavlja taj trenutak – svirati tu pjesmu u toj konkretnoj sali, skoro četiri desetljeća nakon što je napisana?
-Ovdje se s jedne strane radi o rokenrolu, a s druge o jednom političkom skupu, ali mislim da su rokenrol pokret kojem ja pripadam i antifašizam kojem su pripadali naši preci, na koje smo ponosni i prema kojima gajimo pijetet, u suštini jako srodni. Ideja rokenrola je bratstvo i solidarnost među ljudima, a to mi se čini ispravnim stavom prema životu. Zato osjećam da ćemo tu pjesmu izvesti na pravom mjestu i da duh tog vremena itekako provijava kroz rokenrol, kroz muziku i kroz poruku koju pokušavam prenijeti. U antifašizmu nalazim mnogo dodirnih točaka s rokenrolom i s tom, da kažem, religijom i ideologijom kojom mi živimo.
Kada ste osamdesetih pisali „Dan Republike“, bila je to britka satira na račun tadašnjeg sistema i svakodnevnice. Kako tu pjesmu doživljavate danas, iz ove vremenske i povijesne perspektive, i kako na nju reagiraju generacije koje se te Republike uopće ne sjećaju?
- Nove generacije su povijesno već jako daleko od toga. Govorimo o događajima od prije više od 80 godina i normalno je da mladi s te distance ne mogu imati isti doživljaj, niti im to može biti temeljni kamen njihovih života. Sve što možemo jeste da im to vrijeme prenesemo na pošten, naučan i odgovoran način. Zato je jako važno da historiografija, mediji, a možda ponajviše politika, imaju pošten odnos prema prošlosti, kako bi i nove generacije dobile pravu predstavu o događajima tog vremena. Tako se izbjegava revizionizam i izbjegava da se mladi naraštaji oblače u crne košulje i postaju apologete pokreta koji su ove narode skupo koštali i zbog kojih su, naročito Dalmacija i Istra, postajali dijelovi nekih drugih država.
Velika je odgovornost na našoj generaciji, koja je tom vremenu ipak bliža i ima više informacija. Mlade generacije ne treba previše da se bave prošlošću niti da žive u njoj, ali arhiva iz koje će crpiti informacije mora biti predstavljena s mnogo više odgovornosti i znanstvenog pristupa. Kako kažu Dalmatinci: „Daj dite materi“ – najbolje je da se time bave ozbiljni i odgovorni ljudi, a ne politika i sumnjivi tipovi.
Pored koncerta, sudjelujete i na panelu posvećenom budućnosti antifašizma i novoj regionalnoj solidarnosti. Kako se rokenrol autor i kroničar ulice osjeća u ulozi paneliste na jednoj ovako ozbiljnoj društveno-političkoj temi i koju ključnu poruku želite prenijeti?
- Priznajem da nisam dorastao svojim sugovornicima kada je riječ o teoriji. Iako sam završio povijest, ne osjećam se ni blizu autoritetima i znanstvenicima koji će sudjelovati na panelu. Ali ono što rok muzičari, kao putopisci i terenski ljudi, mogu doprinijeti jeste iskustvo s terena, jer mi smo zaista mnogo među ljudima. Muzičari su danas među rijetkima koji imaju priliku čuti ljude u Podgorici, Makedoniji, Sloveniji, u dijaspori, Americi, Skandinaviji i vidjeti kako naši ljudi dišu i razmišljaju. Tu vidim svoj doprinos – kroz iskustva iz miliona kilometara koje sam proputovao kroz život.
Danas se pojam antifašizma na Balkanu često svodi na puko obilježavanje datuma ili dnevno-političko prepucavanje. Šta je po Vašem mišljenju danas stvarni, životni antifašizam na ovim prostorima i gdje ga prepoznajete u svakodnevnom životu običnih ljudi?
- Nažalost, antifašizam je postao opće mjesto svakog društva na ex-jugoslavenskom prostoru koje ima ambiciju da uđe u Europsku uniju. Tada se jako busaju u antifašistička prsa i striktno provode principe Europske unije, koja ima jasan odnos prema antifašizmu. Ali kada uđu u te europske sisteme i obitelji, od antifašizma vrlo često odustaju. Društvo više ne osjeća obavezu koju je imalo tokom pristupnih pregovora, jača revizionizam, i među mladima, a politika često koketira s fašizmom ne bi li dobila poene i glasove u parlamentima, skupštinama i saborima. Tako, nažalost, s ulaskom u krug civiliziranih zemalja u samoj državi počinju anticivilizacijski procesi.
Stvarni antifašizam danas vidim upravo na festivalima, u sportu, svugdje gdje ljudi još imaju mjesto i utočište da vide druge i drugačije ljude. Zato se uvijek radujem gostovanjima, čak i narodnih pjevača, jer su to postale posljednje karike koje povezuju ljude. Većina politika na ex-jugoslavenskom prostoru dosta je radikalizirana i ksenofobna, ali veliki festivali poput Exita ili brojnih ljetnih festivala koji okupljaju ljude sa svih strana pokazuju da fašizacija društva ne ide baš tako lako. Ljudi i danas imaju otvoreno srce i otvorenu dušu da vide druge i drugačije i da s njima ostvare suživot i razumijevanje. To je ono što me drži i daje mi snagu i nadu da nastavimo povezivati ljude i rušiti barijere gdje god ih vidimo.