Djeca danas imaju telefone, odjeću, novac i gotovo sve materijalne uslove, ali im sve češće nedostaje ono što se ne može kupiti – roditeljska pažnja, razgovor, razumijevanje i osjećaj sigurnosti. Dok se roditelji bore za egzistenciju, rade prekovremeno i sve manje vremena provode s djecom, sve veći utjecaj na njihovo odrastanje preuzimaju društvene mreže, vršnjaci i ulica. A dijete koje kod kuće ne pronalazi pažnju, podršku i osjećaj pripadnosti potražit će ih negdje drugo.
Pitanje ko danas zaista odgaja djecu – roditelji ili ulica – više nije samo tema za razgovor, nego ozbiljan društveni problem. Posljedice nedostatka roditeljske prisutnosti ne ogledaju se samo u neposlušnosti ili lošem ponašanju, već i u emocionalnoj nestabilnosti, problemima u odnosima s vršnjacima, nedostatku empatije i sve slabijem poštovanju autoriteta.
Borovac-Bekaj: Dijete kojem nedostaje pažnja. Facebook
Iz ugla prosvjete
Iz ugla prosvjetnog radnika, dr. sc. Arnela Borovac-Bekaj upozorava da škola ne može preuzeti ulogu porodice, bez obzira na to koliko se od nje očekivalo.
- Iz ugla prosvjetnog radnika, sve češće se nameće pitanje ko danas zaista odgaja djecu – roditelji ili ulica? Škola može obrazovati, usmjeravati i odgajati, ali ne može preuzeti ulogu porodice. Sve češće primjećujemo da djeca vrijednosti, obrasce ponašanja i stavove usvajaju iz okruženja, društvenih mreža i ulice, dok roditeljski autoritet i prisustvo postaju sve slabiji – ističe Borovac-Bekaj.
Posebno upozorava na djecu kojoj nedostaju pažnja, razgovor, jasne granice i osjećaj pripadnosti.
- Dijete kojem nedostaju pažnja, razgovor, granice i osjećaj pripadnosti tražit će ih negdje drugo. Ulica ne odgaja zato što je bolji odgojitelj, nego zato što je često prisutnija od roditelja – poručuje naša sagovornica.
Materijalno nije dovoljno
Roditeljstvo se, upozorava, ne može svesti na materijalno obezbjeđivanje djeteta. Hrana, odjeća, telefon i novac ne mogu zamijeniti razgovor, bliskost i roditeljski primjer. Dijete mora imati osjećaj da nekome može povjeriti svoje probleme, da će biti saslušano i da postoje granice koje mu pružaju sigurnost.
- Roditeljstvo nije samo obezbijediti djetetu sve što mu je potrebno, već biti prisutan, postavljati granice, razgovarati i svojim primjerom pokazivati djetetu kako se postaje dobar čovjek – naglašava Borovac-Bekaj.
Koliko je emocionalna sigurnost važna za razvoj djece, pokazuje se i kroz njihovo svakodnevno ponašanje, odnose s vršnjacima i odnos prema učenju i autoritetima.
- Kao prosvjetni radnik svakodnevno vidim koliko se emocionalna sigurnost djeteta odražava na njegovo ponašanje, odnose s vršnjacima, motivaciju za učenje i odnos prema autoritetu. Posebno je važno naglasiti da odgoj nije samo učenje djeteta šta je dobro, a šta loše, već i izgradnja njegove emocionalne stabilnosti – kaže Borovac-Bekaj.
Dodaje da se emocionalna stabilnost gradi ljubavlju, sigurnošću i razumijevanjem, ali i stvaranjem prostora u kojem dijete može slobodno izraziti osjećaje.
-To gradimo tako što djetetu pružamo ljubav, sigurnost, razumijevanje i prostor da slobodno izrazi svoje emocije bez straha i osude. Tako možemo utjecati na prevenciju nepoželjnih oblika ponašanja kod djece – ističe ona.
Granov: Roditelji imaju svoj dio odgovornosti. Ustupljena fotografija
Odgovornost nije pojedinačna
Na problem iz drugog ugla ukazuje magistrica odgojnih nauka Kanita Granov, koja smatra da se odgovornost ne može posmatrati samo kroz pojedinačne roditeljske propuste. Roditelji jesu odgovorni za odgoj, ali se istovremeno suočavaju s ekonomskim pritiscima, dugim radnim vremenom i sve manjkom vremena za porodični život.
- Svjedoci smo situacije u kojoj su roditelji, zbog ekonomske borbe za egzistenciju, okupirani prekovremenim radom, dok s druge strane imamo potpuno nereguliran digitalni prostor koji agresivno preuzima ulogu odgajatelja – upozorava Granov.
Prema njenim riječima, problem je i u tome što se od škole očekuje da rješava sve veći broj društvenih i odgojnih problema, dok se njen osnovni zadatak sve više opterećuje administracijom.
- Škole su pretrpane administracijom umjesto da budu mjesta emocionalnog razvoja, a pedagoška podrška porodicama često postoji samo na papiru – navodi Granov.
Prebacivanje odgovornosti
Obje sagovornice ukazuju na to da se odgovornost za odrastanje djece ne može prebacivati s roditelja na školu, a sa škole na institucije. Porodica mora ostati prvo mjesto u kojem dijete uči o ljubavi, poštovanju, odgovornosti i granicama, dok škola i društvo trebaju pružiti podršku u izgradnji zdravog okruženja za odrastanje.
Posebno je važno da djeca ne odrastaju bez osjećaja da su nekome važna, da ih neko sluša i da se neko zanima za njihove probleme. Materijalno obezbijeđeno dijete ne mora nužno biti i emocionalno zbrinuto. Upravo zato roditeljska prisutnost ne mjeri se samo vremenom provedenim u istoj prostoriji, nego pažnjom, razgovorom, razumijevanjem i spremnošću da se djetetu postave granice.
Granov smatra da odgoj mora ponovo postati zajednička odgovornost.
- Odgoj djece mora ponovno postati kolektivna odgovornost, a ne privatna borba prepuštena pojedincu – zaključuje Granov.
Jer, kada roditelji nemaju vremena, škola nema dovoljno podrške, a digitalni prostor postaje glavni izvor utjecaja, prazninu ne ostavlja niko nepopunjenom. Popunjavaju je oni koji su djeci najdostupniji – društvene mreže, vršnjaci i ulica. Pitanje koje ostaje jeste koliko će društvo još čekati da shvati da se odgoj ne može prepustiti slučaju.
Roditeljska odgovornost
Granov naglašava da roditeljska odgovornost podrazumijeva mnogo više od obezbjeđivanja osnovnih životnih potreba.
- Roditelji imaju svoj dio odgovornosti u postavljanju granica i pružanju ljubavi prema djeci, gdje su umnogome uključene emocije i empatija, a pri tome i želja za djetetom – ističe Granov.
Ipak, smatra da se problem zanemarivanja djece ne može rješavati isključivo kritikovanjem roditelja, jer i društveno okruženje ima značajnu ulogu u tome koliko vremena i pažnje porodice mogu posvetiti djeci.