(I kad ćute, govore…)
Godišnjica
24-tog oktobra ove godine obilježeno je 35 godina od osnivanja Skupštine Srpskog naroda u BiH, davne 1991 u Sarajevu. Ime će ova Skupština kasnije mijenjati, ali će njena suština i značaj ostati kamen temeljac sadašnjosti srpskog naroda. Tog oktobarskog dana godine 1991, koja nije bio ratna, nego predratna, mada se to još nije jasno osjećalo u multietničkom Sarajevu, ali se predosjećalo da se situacija usložnjava, pogotovo preglasavanjem srpskog naroda na referendumu o samostalnosti BiH – a, koji srpski narod nije priznao… Srpski poslanici, koji su bili izabrani na regularnim, višestranačkim izborima odvojili su se od BiH Skupštine, da ovlašteni političkom voljom srpskog naroda , odluče o sudbini naroda kome su pripadali. Bio je to vizionarski čin, čin odlučnosti i hrabrosti tadašnjih poslanika, da bez straha ili kolebljivosti donesu sudbinske odluke za to vrijeme. Treba imati u vidu da su oni imali svoje mjesto u tadašnjem društvu, bili realizovani u svojim profesijama, poznati profesori univerziteta, sudije, ljekari, akademci, književnici, istoričari, filozofi, tadašnji uspješni biznismeni, advokati od ugleda i mnogi drugi.. Mnogi od njih nisu bili članovi SDS-a, ali su bili srpske patriote i ljudi sa reputacijim u struci koji nisu očekivali nagrade, dapače, mnoge je očekivala teška sudbina, neke i gubitak života (kasnije, u ratu, nije bilo lako odlaziti na skupštinska zasjedanja na Pale dok se pucalo i padale granate). Tri spska poslanika su ubijena u ratu, a njihove biste podsjećaju nove poslanike na slavne dane, o kojima mogu govoriti i ocjenjivati ih samo oni koji koji su tom činu prisustvali, kao Milorad Dodik i preživjeli poslanici, kojih ima još vrlo mali broj. Nikakvu nagradu ni posebne benefite nisu dobili, ordenje – jesu, sjećanja i parastose, takodje – ali im je uskraćeno da i oni budu borci prve kategorije – jer su bitku za Republiku Srpsku vodili u skupštinskim klupama.
Dakle, nije trebalo imati partijsku knjižicu SDS-a, ali je bilo važno imati čvrsto uvjerenje da se radi o danima prekretnice u istoriji, kada se odlučivalo o sudbini srpskog naroda s naše strane Drine, koji je pregrmio mnoge bitke i stradanja prethodnih godina i vijekova, koji je znao da Jugoslavija, kao zajednička domovina naroda (koju je i stvarao srpski narod u najvećem broju) jedina može da bude garant opstanka srpskog naroda.
Povod da napišem ovaj tekst je nešto što ne mogu preskočiti, jer sam obavezna da progovorim u ime onih koji su tada odlučivali o tome kakav će biti odgovor srpskog naroda na izazov koji je bio pred njima, koji ćute, neki odavno pod humkama grobova, a neki zato što su navikli da ćute i ne žele da izazvaju „probleme“. Moja moralna obaveza je da progovorim o tome kao supruga pokojnog poslanika te Skupštine, advokata Milana Trbojevića, dakle, indirektno povezana sa ovim dogadjajima.
Ne mogu da se otmem utisku da su neki ljudi u javnim istupima u povodu pomenute godišnjice davali izjave neobičnog, skoro uvredljivog značenja u vezi jednog slavnog vremena i ljudi koji su utemeljili ovo na čemu Republika Srpska danas počiva. Period od 1990 pa do 1996 godine ni po čemu se ne može porediti sa periodom od 1996 pa na ovamo, a pogotovo ne treba da se ulazi u bilo kakvu raspravu ili u uporedjivanje onog i ovog vremena – kao što je lamentiranje nekolicine sadašnjih političkih likova o hrabrosti i pameti ovih i onih poslanika.. Treba da je kristalno jasno da se o intelektualnom potencijalu, dakle pameti, obrazovanju, kvalifikacijama, diplomama, doktoratima i autentičnosti poslanika iz 1991 godine, njihovoj političkoj zrelosti, a pogotovo ne o hrabrosti – dakle svemu što su ti, po svemu realizovani ljudi, imali – ne može raspravljati… Ti ljudi su bili ono najbolje što je srpski narod imao u tom istoriski prelomnom trenutku za Srbe. U tu nacionalnu borbu oni su unijeli svoj ugled, autoritet, većina i sve materijalno što su stekli svojim radom, sudbinu svoje porodice, životni konfor neki i svoje živote… Da li treba isticati i poštovati to što se zna i jeste ili treba iskriviti i umanjiti z n a n j e o tim ljudima novim generacijama, da ne znaju ko su i šta su bili stvaraoci srpskog nacionalnog uspjeha , sabornosti srpskog naroda iz tog slavnog vremena. Uglavnom, mladje generacije bi morale u školskom programu imati prave informacije o stvaranju svoje Republike i zaslužnim ljudima koji su bili hrabri i odlučni – baš u trenutku kad je to od njih očekivao srpski narod.
Pristojnosti radi, a ne iz straha, jer nemam razloga za strah, neću da pominjem imena nekih likova koji su se o ovoj temi izjašnjavali tek da nešto kažu, a istine radi, neki od njih nemaju ni naročiti intelektualni potencijal ni posebne kvalifikacije, pogotovo ne autoritet – da uopšte komentarišu kako je bilo prije a kukaju kako je njima sada teško… Možda je ipak najveći problem „kako sačuvati stečeno“ (Ovidije)… Naravno, opet, ne svima! Jer većina poslanika nije biti takva. Ova kritika pogdja one koji od ulaska u Skupštinu očekuju samo benefite!
Naravno da veliki izazovi postoje i tek će ih biti za Narodnu Skupštinu naše Republike i buduće poslanike, problemi ozbiljni, značajni i veoma komplikovani u zaista turbulentnom vremenu, ali oni nisu i ne mogu biti, uporedivi sa 1991 godinom i teškim godinama koje su slijedile – sa izazovima, opasnostima i okolnostima koje su vladale u vremenu o kojem pišem.
Radmila Trbojević
