Ekološka kriza našeg vremena, kao jedan od najvećih izazova čovječanstva, pred nas postavlja hitnu potrebu za promišljanjem odnosa između religije, etike i okoliša. Serijal tekstova „Ekoetička obzorja“, nastao u saradnji s Centrom za mirovno obrazovanje, nudi široku tematsku lepezu u kojoj stručnjaci iz različitih religijskih tradicija istražuju kako duhovna i etička baština mogu pomoći u odgovoru na izazove globalne klimatske i ekološke krize.
U posljednjem broju Preporoda objavljen je tekst glavnog imama Medžlisa Zenica Sumedin-ef. Kobilice koji podsjeća na principe u temeljima islama koji se mogu dovesti u vezu s ekologijom i odnosnom prema prostoru u kojem živimo.
Dok govorimo o klimatskim promjenama, zagađenim rijekama, nestajanju šuma i gradovima u kojima se sve teže diše, najvažnije pitanje možda nije samo koliko razvijenu tehnologiju imamo. Jednako je važno kakav odnos prema svijetu gradimo. Ekološka kriza nije samo kriza zraka, vode i tla. Ona je i kriza mjere, odgovornosti i smisla. Upravo zato religijske tradicije ponovo ulaze u savremenu raspravu o zaštiti prirode.
Nauka nam može objasniti kako nastaju klimatske promjene, politika može propisati standarde, a tehnologija ponuditi čišće izvore energije. Međutim, nijedna od njih sama po sebi ne može odgovoriti na pitanje zašto bi se čovjek trebao odreći pretjerivanja onda kad mu donosi korist. Tu počinje prostor etike i duhovnosti. U islamu taj prostor posebno osvjetljava hadiska tradicija, jer kur’anska načela pretvara u konkretne postupke, navike i odnose.
Zemlja kao emanet, a ne plijen
Kur’an čovjeka opisuje kao halifu – namjesnika i odgovornog upravitelja na Zemlji – a svijet kao poredak uspostavljen u ravnoteži – mīzānu (Kur’an, El-Bekare, 2:30; Er-Rahman, 55:7-9). Ta dva pojma mijenjaju čitavu sliku čovjekovog mjesta u prirodi. Biti halifa ne znači dobiti neograničeno pravo raspolaganja svijetom. Naprotiv, to znači primiti povjerenje za koje će se odgovarati. Priroda zato nije ničiji privatni plijen, nego emanet koji se koristi bez narušavanja ravnoteže.
U takvoj slici svijeta čovjek nije izdvojen iz prirode. Njegov život zavisi od vode koju pije, tla na kojem raste hrana, zraka koji udiše, biljaka koje obnavljaju prostor i životinja koje učestvuju u složenoj mreži života. Uništavajući tu mrežu, čovjek ne ugrožava samo „okoliš“ kao nešto izvan sebe. On potkopava vlastite uslove opstanka i narušava povjereni mu red.
Jedna od najupečatljivijih slika Poslanikove ekološke mudrosti vezana je za vodu. U predaji zabilježenoj u Sunenu Ibn Madže, Allahov Poslanik, a. s., upozorava na pretjerivanje pri uzimanju abdesta. Na pitanje može li biti rasipanja vode čak i na obali rijeke koja teče, odgovor je potvrdan (Ibn Madže, n.d., hadis 425).
U toj kratkoj sceni krije se načelo koje daleko nadilazi obrednu čistoću – obilje ne ukida odgovornost. Za Bosnu i Hercegovinu, zemlju bogatu izvorima i rijekama, ova poruka ima posebnu težinu. Upravo se ono što imamo u izobilju najlakše počne uzimati zdravo za gotovo. Poslanikovo upozorenje zato danas možemo čitati kao načelo održivosti – ne rasipati vodu, energiju, hranu, sirovine ni prostor samo zato što su nam trenutno dostupni. Umjerenost nije znak oskudice, nego zrelosti.
Ako hadis o rijeci govori o granicama potrošnje, predaje o sadnji govore o snazi stvaranja. Poslanik, a. s., je kazao da se muslimanu svako drvo koje zasadi ili usjev koji posije računa kao sadaka kad god od njega jede čovjek, ptica ili životinja (El-Buhari, n.d., hadis 2320; Muslim, n.d., hadis 1553). Dobro djelo tako ne završava u trenutku u kojem je učinjeno. Ono nastavlja živjeti u hladu, plodu, hrani i skloništu koje pruža drugim bićima.
Još je snažnija predaja prema kojoj čovjek treba zasaditi sadnicu koju drži u ruci čak i ako nastupa Sudnji dan a ima vremena da to učini (Ahmed ibn Hanbel, n.d., hadis 12902). Teško je zamisliti radikalniju poruku nade. Čovjek je pozvan činiti dobro čak i kad ne može očekivati da će lično uživati u njegovim plodovima.
Sadnja drveta u ovom svjetlu nije samo poljoprivredni ili komunalni posao. Ona postaje ibadet – zahvalnost Stvoritelju i odgovornost prema ljudima koji će doći poslije nas. Savremeni jezik održivog razvoja to naziva međugeneracijskom odgovornošću. Hadiska tradicija tu ideju sažima u jednostavnu, ali nezaboravnu sliku – čak i pred kraj svijeta, ne ispuštaj sadnicu iz ruke.
Milost prema onima koji ne mogu govoriti
Odnos prema životinjama u hadiskoj tradiciji nije sporedna tema. Predaja o ženi kažnjenoj zato što je zatvorila mačku, nije je hranila, niti joj je dopustila da sama pronađe hranu, pokazuje da okrutnost prema životinji ima moralnu težinu (El-Buhari, n.d., hadis 3318; Muslim, n.d., hadis 2242). Nasuprot tome, predaja o osobi kojoj je oprošteno zato što je napojila žednog psa pokazuje koliko je vrijedan čin milosti prema bespomoćnom biću (El-Buhari, n.d., hadis 3321; Muslim, n.d., hadis 2245).
Ove predaje proširuju granice moralnosti. Čovjek se ne procjenjuje samo prema odnosu koji ima prema Bogu i drugim ljudima nego i prema bićima koja od njega zavise i koja ne mogu zahtijevati svoja prava ljudskim jezikom. Životinje nisu samo sredstva proizvodnje, prijevoza, zabave ili prehrane. One su Božija stvorenja s vlastitim potrebama i dostojanstvom.
Takvo razumijevanje ne poriče da čovjek koristi prirodu, ali jasno odbacuje ideju da je može koristiti proizvoljno. Korištenje nije isto što i zlostavljanje, a korist nije opravdanje za nepotrebnu patnju, bespotrebno ubijanje ili uništavanje staništa. Milost prema životinjama zato nije sentimentalni dodatak vjeri. Ona je pokazatelj karaktera.
Poslanikova ekološka mudrost nije ostala samo na nivou ličnih navika. U ranoj islamskoj praksi razvijan je i koncept ḥime – prostora u kojem se ograničava ispaša, sječa ili druga eksploatacija kako bi se sačuvali vegetacija, voda i zajednički resursi. Iako je taj oblik rezervisanog područja postojao i prije islama, islamska tradicija preusmjerila ga je od privilegije moćnih prema koristi zajednice.
Među poznatim primjerima navodi se područje En-Naqī’ u blizini Medine, koje je služilo kao zaštićena zona s ograničenom ispašom. Kasniji halife nastavili su razvijati takvu praksu, pri čemu je posebno naglašavano da zaštita zajedničkog dobra ne smije postati sredstvo ugrožavanja siromašnih stočara i privatnih prava. Ḥimā se zato može posmatrati kao rani model planskog upravljanja prirodnim resursima, u kojem zaštita prirode nije odvojena od društvene pravde.
Danas bismo takve prostore nazvali rezervatima, zaštićenim pejzažima ili područjima održivog korištenja. Razlika je u tome što ḥimā zaštitu ne zasniva samo na zabrani nego i na moralnoj obavezi zajednice. Priroda se čuva jer je zajedničko dobro, jer od nje zavise ljudi i druga bića i jer njeno uništavanje znači iznevjeriti emanet.
Ekološka kriza kao duhovna kriza
Savremena islamska ekoteologija upravo iz ovih izvora razvija ideju ekološkog emaneta. Seyyed Hossein Nasr upozorava da se današnja ekološka kriza ne može objasniti samo tehnologijom i industrijom. Iza nje stoji dublji problem – čovjek je prirodu prestao doživljavati kao svijet ispunjen značenjem i počeo je posmatrati gotovo isključivo kao skladište sirovina.
Sličnu poruku razvijaju Ibrahim Özdemir i Mawil Izzi Dien – kur’anski pojmovi ravnoteže, namjesništva, umjerenosti i odgovornosti mogu oblikovati cjelovitu ekološku etiku, ali samo ako izađu iz teorije i postanu svakodnevna praksa. Tehnička rješenja su neophodna, kao i zakoni, inspekcije i međunarodni sporazumi. Ipak, bez promjene svijesti čovjek će uvijek tražiti način da zaobiđe granice kada mu one ne odgovaraju.
Zato je ekološka obnova istovremeno i moralna obnova. Potrebno je vratiti osjećaj mjere, zahvalnosti i svetosti života. Kada prirodu ponovo počnemo gledati kao Božiji znak i povjereni emanet, pitanje zaštite okoliša prestaje biti moderna tema namijenjena samo aktivistima. Ono postaje pitanje vjerničke dosljednosti.
U bosanskohercegovačkom društvu takvo razumijevanje nije apstraktna teologija. Ono se tiče rijeka pretvorenih u odlagališta, šuma koje nestaju pod nekontrolisanom sječom, divljih deponija uz naselja, prekomjerne gradnje i gradova čiji stanovnici mjesecima udišu zagađen zrak. Administrativne mjere jesu potrebne, ali problem se neće riješiti samo novim pravilnikom ako ljudi i dalje vjeruju da je javni prostor – ničiji prostor.
Vjera koja ostavlja čist trag
Poslanikova ekologija nije ekologija aktivizma radi samog aktivizma. Ona proizlazi iz tevhida – vjerovanja u Jednog Boga i svijesti da cijeli stvoreni svijet ima zajedničko porijeklo, smisao i mjeru. Zbog toga briga o vodi, zemlji, zraku, biljkama i životinjama nije odvojena od ibadeta. Ona je jedan od načina na koji se ibadet potvrđuje u svijetu.
Hadiska tradicija nudi jednostavne, ali zahtjevne slike: ne rasipaj vodu čak ni pored rijeke; zasadi drvo i kada nećeš dočekati njegov hlad; napoji žednu životinju; zaštiti prostor od prekomjernog iskorištavanja. U svakoj od njih krije se ista poruka – čovjek nije vlasnik svijeta bez granica, nego njegov odgovorni čuvar.
U vremenu u kojem tražimo nove modele održivog razvoja, možda nam nisu potrebne samo nove ideje. Potrebno je ponovo čuti mudrost koju već imamo. Biti dobar vjernik znači biti odgovoran prema Božijim stvorenjima i prema svijetu koji će nas nadživjeti. Trajna aktuelnost Poslanikove ekološke mudrosti ogleda se upravo u tome. Vjera se ne mjeri samo riječima koje izgovaramo nego i tragom koji ostavljamo na Zemlji!
Izvor: Preporod
