Miljenko Aničić, direktor "Caritasa" Banjalučke biskupije, u razgovoru za "Nezavisne novine" kaže da su upravo ratne godine bile jedan od najtežih perioda u njihovom radu, ali da su potrebe stanovništva počele rasti još prije početka sukoba.
"Određena izolacija ovog područja osjetila se još prije rata, kada su počele svađe, natezanja i prijetnje. A kada je rat započeo, onda je to, moram reći, bilo katastrofalno. Najgore je bilo tamo gdje se nije moglo uopće pristupiti i gdje su ljudi već prije samog početka rata izgubili posao, a onda u ratu pogotovo, kada više nije bilo prihoda", priča Aničić.
"Caritas" je tada počeo organizovati konvoje pomoći iz Zagreba, a u jednom konvoju znalo je biti desetak, pa čak i 15 ili 20 kamiona.
"Mi smo tjedno dovozili oko 100 i više od 100 tona pomoći, najviše hrane. Bilo je odjeće, obuće i jako puno lijekova, koje smo dijelili i zdravstvenim ustanovama ovdje, a imali smo i svoje ambulante u dvorištu biskupije", rekao je Aničić.
Nakon rata fokus je postepeno prebačen na obnovu. Od 1997. do 2005. godine trajali su veliki programi kroz koje je, zajedno sa partnerskim organizacijama, pomognuta obnova više od 2.400 kuća i stanova.
"Caritas" je imao i pravno savjetovalište za povrat imovine, a Aničić navodi da je kroz taj program vlasnicima vraćeno oko 3.700 nekretnina, uključujući kuće, privredne objekte i zemljište.
Međutim, više od tri decenije nakon rata jedna vrsta pomoći nije nestala - pomoć ljudima koji nemaju dovoljno ni za osnovne životne potrebe.
Projekti za preživljavanje
"Mi i danas imamo projekte za preživljavanje. Mene čudi, čak i neka istraživanja pokazuju, da je siromaštvo u BiH poraslo u zadnjih deset godina. A ja vidim i ljude koji traže hranu, najčešće. Mi smo u zadnjih deset godina podijelili preko 8.000 paketa hrane", kaže Aničić.
Prema njegovim riječima, prosječna vrijednost paketa kreće se između 60 i 100 KM, a godišnje podijele oko 800 paketa.
"Imate slučajeva da od te male mirovine živi ne samo dotični i njegova supruga ili suprug, nego možda i sin, njegova djeca i supruga. Ja zbilja ne znam kako ti ljudi uspiju to nekako podmiriti", govori Aničić.
Jedan od najvećih problema koje danas primjećuju na terenu jeste i odlazak stanovništva. Posebno je teško, kaže, starijim i bolesnim osobama koje ostaju same u udaljenim mjestima.
"Imate po terenu ljude koji žive pokraj ruševina, nemaju ni komšije, sami su u kućama. Medicinska sestra je možda jedina koja preko tjedna zaviri u kuću. Ti ljudi nisu samo medicinski slučajevi, njih treba njegovati, pogledati, kontrolirati, a oni ne mogu ništa ni u svojim kućama napraviti", kaže on.
"Caritas" zbog toga, osim zdravstvene njege, pruža pomoć u čišćenju, pranju, kupovini i plaćanju računa.
Od brojnih projekata koje je "Caritas" realizovao tokom 40 godina, Aničić ipak posebno izdvaja kućnu njegu.
Kućna njega
"Rekao bih kućna njega. Kroz nju su do sada prošle tisuće starih osoba. To je projekt koji traje već 33 godine i sigurno su to bile osobe koje su najugroženije", kaže on.
"Caritas" danas vodi i dom za starije osobe sa 110 stanara, a aktivan je i dječji vrtić, za koji, kako kaže Aničić, postoji velika lista zainteresovanih.
"Stalo nam je do toga da to bude miješani vrtić, nacionalno miješan. Sve su naše ustanove i zaposlenici miješani. Otvoreni smo za sve. Namjerno to želimo i moram reći da to lijepo funkcionira", naglašava Aničić.
Govoreći o planovima i mogućnosti širenja postojećih projekata, Aničić kaže da želja i ideja ne nedostaje, ali da "Caritas" često mora birati šta je u određenom trenutku najpotrebnije.
