Rade Šerbedžija smatra se jednim od najboljih glumaca sa prostora bivše Jugoslavije. Pojavljuje se u više od 40 igranih filmova. Poznat je i po mirovnom aktivizmu sa početka devedesetih, kada se svojim angažmanom suprotstavio nadolazećem nacionalizmu. Godine 1992. odlazi u svijet, gdje se također proslavio kao sjajan glumac glumeći u brojnim holivudskim filmovima. Njegov rad zapažen je širom svijeta.
Aleksandar Trifunović: Rade, veliko mi je zadovoljstvo što imam priliku da razgovaram sa vama. Hvala vam što ste pristali da govorite za emisiju Buka. Nedavno smo na ovom istom mjestu razgovarali sa Oliverom Frljićem. Pokušavamo da negdje 25-26 godina poslije početka devedesetih, koje još uvijek nekako preživljavamo, u ovom ciklusu intervjua razgovaramo sa ljudima koji su nekim svojim stavovima, promišljanjima i upozoravanjima da su neke stvari pogrešne, obilježili taj period. Iako mi dolazimo iz Banjaluke, biramo teme koje pokrivaju cijeli region. Možda je u stvari BiH u ovom trenutku najbolji primjer te bivše regije u malom – prostor u kojem je, srećom, rat oružjem završen prije više od 20 godina, ali nekako je nastavljen svim ostalim sredstvima. Često ljudi, kada razgovaraju o ratu, imaju osjećaj da se on nije ni završio, već da je nastavljen medijima, kulturom, sportom. Sjećamo se da ste imali vrlo jasan antiratni angažman u Sarajevu sa vašim kolegom Josipom Pejakovićem, pjevali ste o miru i slično. Kako vam trenutno, iz te perspektive, izgleda sve ovo što nam se dešava u regionu?
Rade Šerbedžija: Pripadao sam tim ljudima koji su u trenutku kad je rat započinjao na ovim prostorima reagirali, a prvo i osnovno što su napravili bilo je slanje poruke da ne bude rata. Od samog početka moji stavovi su u tom pravcu bili jasni. Ja nisam nikad imao stav da ne treba biti rata zato što treba da ostane Jugoslavija onakva kakva je bila. Ja jesam jugonostalgičar, kako to govore, ali ne u onom pogrdnom smislu. Jugonostalgičar sam kao čovjek koji je živio u jednoj zemlji u kojoj je bio sretan. Volio sam sve različitosti te zemlje, različite nacije, narodnosti, etničke manjine, taj način života, mentalitet i razlike u tim mentalitetima. Kada dođu vremena “stani-pani”, mislim da svaki čovjek, a javna lica pogotovo jer se njihov glas sluša, mora pokušati da izvrši svoju građansku dužnost, kao što Krleža lijepo kaže: “Izvršio sam svoju ljudsku i građansku dužnost.” To je rekao kada je odlučivao o svom političkom stavu za vrijeme Drugog svjetskog rata. Ili kada je komentirao Tita poslije njegove smrti, govoreći da je to čovjek koji je vratio more svojoj zemlji, vratio otetu zemlju, uveo ravnopravnost i socijalizam, te da je taj čovjek zapravo izvršio svoju ljudsku i građansku dužnost. E, izvršiti svoju ljudsku i građansku dužnost obaveza je svakog čovjeka, zvao se on Josip Broz Tito, neki profesor filozofije, istaknuti glumac, obični metalostrugar, radnik, seljak ili student. Svi mi u takvim vremenima moramo odgovoriti vremenu u kojem živimo i stati protiv tog osnovnog zla, a to je rat. Za mene kao čovjeka ne postoji nijedna ideologija koja je vrijedna smrti jednog nevinog djeteta. Svjestan sam da se revolucije moraju događati, htjeli mi to ili ne, ali prije svake revolucije, ja sam pobornik najprije mira u svijetu. Revolucija je slijepa i ona će se morati dogoditi zbog nepravdi u svijetu. Nijedan pametan čovjek ne može odobriti terorizam, ali je apsurdna činjenica da on dolazi i kao revolt prema određenim represalijama velikih imperijalističkih sila. Sve ima svoje uzroke i posljedice. Danas bih, naravno, rekao isto. Međutim, više nije bitan moj stav, niti stav svih mirotvoraca kojima sam pripadao. Danas je to pitanje neke nove generacije mladih ljudi. Pitanje je da li ih je iskustvo iz djetinjstva, od prije 20-25 godina kada je rat počinjao, učinilo sebičnim ljudima, podanicima svojih nacija, politika i religija, ili je od njih učinilo nešto drugo. Nadam se ovom drugom, a vrijeme će pokazati. Danas ni moja pjesma Neću protiv druga svog ne bi bila jednako važna, baš zato što jednom nije uspjela kao upozorenje, iako je bila najpopularnija.
Aleksandar Trifunović: Ali ostavila je trag. Kada danas pričamo o antiratnim pjesmama, to je bila jedna od rijetkih ljudskih poruka. Zašto je tako malo ljudi diglo glas? Shvatam da to nije pitanje za vas; to mi je i akademik Kurepa rekao kada je izlazio na proteste protiv Miloševića. Pitao sam ga zašto izlazi samo par profesora s Beogradskog univerziteta, a on mi je odgovorio: “To nije pitanje za mene, to je pitanje za moje kolege.” Ali, zašto je tako malo ljudi bilo protiv nečega za šta smo unaprijed znali gdje će nas dovesti?
Rade Šerbedžija: Prije svega, zato što su ljudi plašljivi. Ljudi su u većini kukavice. Kad kažem kukavice, mislim to na neki opravdani način. Oni razmišljaju o familiji koju imaju, o djeci, žele ih zaštititi, i onda ona rečenica “ne talasaj” postaje užasno građanski bitna u ratnim vremenima. To je neka vrsta opravdanja. Mnogi bi mi kasnije rekli: “Ja sam uvijek bio protiv toga, ali mi se gadilo da uopće o tome raspravljam.” Mrzili su rat, ali ništa nisu učinili – uglavnom zbog straha. Mnogo njih je bilo i sebično, gledali su ličnu korist, premda nikada ne bi prešli granicu ubijanja ili proganjanja drugih. Moramo biti svjesni jedne stvari: sve što se činilo u ime srpstva, hrvatstva, bošnjaštva i ostalih nacionalizama – činili su pojedinci. To je mali dio ljudi spram cijele nacije. Ali vrlo je bitno da svaki pripadnik svoje nacije jasno i glasno progovori o zločincima u svom narodu. Kao što Bertolt Breht kaže u pjesmi o Njemačkoj: “Neka svako govori o svojoj sramoti, ja ću o svojoj.”
Aleksandar Trifunović: Breht je jedan od rijetkih koji je potencirao potrebu za katarzom unutar sopstvenog naroda. Ovdje svaki takav pokušaj nailazi na osudu. Više cijenimo kada, recimo, Oliver Frljić preispituje odgovornost hrvatskog društva – tada ga vole i u Beogradu i u Banjaluci. Ali kada neko u Banjaluci, Beogradu ili Sarajevu pokrene sličnu priču o svojoj sredini, vrlo brzo naiđe na osudu. Zašto je tako teško osuditi svoje?
Rade Šerbedžija: Kod Frljića je bitno reći da njega jako mnogo vole i u Hrvatskoj. Ne voli ga manji dio ostrašćenih nacionalista kojima je teško pogledati istini u oči. A zašto je teško osuditi svoje? Zato što ljudi koji izigravaju “dušebrižnike” moralnog lika nacije staju u njenu odbranu pod izlikom da je ugrožena. Pod tom izlikom su često pravili teren pogodan za groznije stvari nego oni koji su oružjem ubijali. Tu su odgovorni glavni urednici, direktori televizija iz tog vremena, a da ne govorim o političarima koji su vodili te monstruozne politike.
Aleksandar Trifunović: Vi ste vrlo svjesno odlučili da ne šutite, i zbog toga ste snosili posljedice. Bilo je situacija kada se pucalo na vas. Ipak, mladi danas često znaju biti više zadojeni nacionalizmom od roditelja. Da li se uvijek isplati biti svoj?
Rade Šerbedžija: Bilo je prijetnji, to je činjenica. Ali ja to sve zaboravljam i opet bih činio isto, jer ne znam drugačije. Mislim da je dužnost svakog čovjeka usprotiviti se ratu i nasilju. Naravno, oni koji tada nisu odabrali stranu, proglašavani su za najveće neprijatelje. A paradoks je da su se vođe tih zavađenih naroda usred rata znali naći na Ženevskom jezeru i zajedno piti i pregovarati. To je apsurd nad apsurdima. Oni koji ne odaberu stranu u zlim vremenima najgore prođu, a kad se rat završi – neće oni biti heroji. Heroji će biti oni koji su šutili.
Aleksandar Trifunović: Da li nam ta šutnja većine sada dolazi na naplatu? Kako postići da ljudi postanu odgovorniji za svoje postupke i svoje društvo?
Rade Šerbedžija: To je posljedica toga što smo imali slabašnu građansku demokratiju. Iz čizama smo uskočili u salonske cipele. Ja volim naš narod i taj mentalitet, ali nažalost, postoji doza primitivizma zbog koje se, često i nesvjesno, čini loše. To je dokaz neizgrađenog ljudskog društva. Vjerujem u izgradnju modernog društva koje će ljudima omogućiti da mirno žive i bave se svojim poslom. Jugoslovensko društvo je bilo na putu da postane uspješno socijalističko društvo, slično onome što su danas skandinavske zemlje.
Aleksandar Trifunović: Zašto smatramo da su sukobi naša sudbina? Iako govorimo sličnim jezikom i odlično se razumijemo, zašto naša društva odbijaju da život učine snošljivim?
Rade Šerbedžija: Lideri pojačavaju nacionalni patriotizam kada god im to treba za izbore. Osnovni recept im je govoriti protiv susjeda. Dokazivati patriotizam kroz šovinističke napade na druge apsolutno je provjeren recept za ličnu korist političara. Gotovo da nema lidera koji uvažava različitosti i pokušava prevazići strahote. Ja sam svjestan da sam za neke ostrašćene Srbe izdajnik, a ne mogu im dokazati koliko volim svoje srpske korijene. Ali, isto tako, rođen sam u Hrvatskoj – rodio me Velebit, odgojilo me Jadransko more i Zagreb. Sve su to elementi koji stvaraju čovjekovo biće.
Aleksandar Trifunović: U filmu Go West poslali ste poruku da ljubav treba poštovati iznad svega. Zašto je u našim društvima demonstracija ljubavi tako čudna, često pomiješana s nasiljem?
Rade Šerbedžija: Takav smo narod, strastveni smo. Zato je ovdje i mržnja tako užasna i jaka. Vrlo je mali korak od ljubavi do mržnje. Ali, baš zbog te strasti, imamo više šanse da u budućnosti oprostimo, razumijemo i izgradimo prostor u kojem je moguć dostojanstven život. Mnogi tvrdoglavo biraju konflikt kako bi dokazali pripadnost svojoj naciji, na uštrb vlastite koristi. Ali moramo čekati da vrijeme sazre.
Aleksandar Trifunović: Živjeli ste dugo u Americi, a danas iz BiH i regiona hiljade mladih odlazi. Ima li sreće u tom odlasku?
Rade Šerbedžija: Za mnoge je to jedina šansa. Ode u uređenije društvo i, ako je radan i pošten, brzo osmisli život i digne ga na viši nivo. Tamo zaborave ove naše podjele i počnu se ponovo normalno družiti s ljudima s kojima se ovdje možda ne bi družili zbog pritiska okoline. Meni je u Los Anđelesu bilo božanstveno, kao u raju. Ali me ipak nešto stegnulo i prije pet godina sam se vratio. Sada kroz prozor gledam u riječko kazalište. Rijeka je izvanredan, kosmopolitski grad. Kroz nju su prošle različite vlasti i jezici, i ljudi su naučili živjeti zajedno. Rijeka ima pravo građansko društvo visokog nivoa i tu se osjećam sjajno. Nekada nismo mogli zamisliti da srpsko pozorište gostuje u Hrvatskoj, a sada je to normalno, jedva čekaju jedni druge. To je instinkt preživljavanja u koji ja vjerujem i koji će na kraju pobijediti.
Aleksandar Trifunović: Hvala vam na ovom odličnom razgovoru.
Juli, 2017., Rijeka
