Poraz Aleksandra Vučića i raniji pad Viktora Orbána imaju i svoje gubitnike izvan Srbije i Mađarske. Među njima je Nenad Kecmanović, kolumnista beogradske Politike, koji je političku snagu Milorada Dodika godinama objašnjavao podrškom moćnih zaštitnika, a Bošnjacima namjenjivao ulogu poniženih posmatrača.
Njegov politički poraz proizlazi iz jednostavne činjenice: vlast lidera na kojima je gradio svoju računicu pokazala se smjenjivom. Studentska lista pobijedila je u Srbiji, Vučić je priznao poraz, a Orbán je još u aprilu izgubio vlast u Mađarskoj.
Kecmanović je ostao sa svojim kolumnama. One danas predstavljaju arhivu političke ostrašćenosti čiju je samouvjerenost stvarnost ozbiljno uzdrmala.
Omalovažavanje Bošnjaka kao politički program
Dovoljno je otvoriti njegov tekst od 1. augusta 2026. godine, naslovljen "Bošnjaci zinuli i na srpsko kulturno nasleđe". U njemu Bošnjake predstavlja kao narod bez pouzdanih saveznika, osporava njihovu kulturnu i književnu baštinu i opisuje ih riječima "sirci tužni bez igde ikoga".
Takvo pisanje zaslužuje naziv bošnjakofobne propagande. Njegova meta postaje čitav narod, kojem se osporavaju politička sposobnost, kulturna samostalnost i pravo da vlastitu državu razumije drugačije od Dodika.
Tu se jasno prepoznaje velikosrpski ideološki obrazac: vrijednost Bosne i Hercegovine i njenih naroda odmjerava se prema njihovoj spremnosti da prihvate političke zahtjeve Beograda i Banje Luke. Otpor tim zahtjevima prikazuje se kao dokaz tuđe nerazumnosti, dok se Dodikova moć predstavlja kao prirodan poredak stvari.
Kecmanović u takvom pisanju preuzima ulogu propagandnog servisera politike kojoj je privržen. Akademski autoritet služi kao ambalaža za poruku da su njegovi favoriti nadmoćni, a njihovi protivnici osuđeni na uzaludno protivljenje.
Problem je nastao kada su birači odbili prihvatiti tu raspodjelu uloga.
U aprilu 2025, prema prenosu njegovog teksta za Politiku koji je objavio RTRS pozivajući se na Srnu, Kecmanović je povezivanje Vučića s Orbánom i Robertom Ficom preporučivao kao najbolji pravac za Srbiju. Naglašavao je i namjeru Dodika da RS pridruži tom krugu. Bliskost tih lidera s Vladimirom Putinom predstavljala je prednost u njegovoj računici.
