Piše: Miroslav Pilj
Kiša je padala kao da se netko inati s nebom. Nije to bila ona tiha, proljetna kiša koja tek ovlaš dodiruje krovove i prozore, nego gusta, uporna kiša koja je cijeli grad pretvarala u sivu zavjesu.
Asfalt se presijavao pod uličnim svjetiljkama, a voda se slijevala niz pločnike u tankim, nemirnim potocima. Ljudi su stajali na autobusnoj stanici zbijeni pod nadstrešnicom, svako u svom malom krugu nestrpljenja. Autobus je kasnio već dvadeset minuta.
Dvadeset minuta nekome je samo dvadeset minuta. Ali na hladnoj stanici, pod kišom, uz mokre cipele i pogled koji svakih nekoliko trenutaka bježi prema praznoj cesti, vrijeme zna postati mnogo duže.
„Svijet, kao i uvijek, nije imao namjeru čekati“
Jedna žena glasno je uzdisala, kao da bi svojim uzdasima mogla prizvati autobus. Svaki put kad bi pogledala niz ulicu, lice bi joj se na trenutak ozarilo nadom, a onda bi se ponovo zatvorilo u razočaranje.
Mladić je svakih nekoliko minuta pogledavao na sat. Sat mu je, činilo se, bio najvažniji čovjek na stanici.
Dvojica srednjoškolaca prepirala su se oko nečega što vjerojatno već sutra neće ni pamtiti. Njihove riječi, isprekidane smijehom i prkosom, odjekivale su ispod nadstrešnice. U njihovim godinama čovjek još vjeruje da je svaka rasprava važna, da se svaka sitnica mora dokazati do kraja i da svijet može sačekati dok on ne bude u pravu.
A svijet, kao i uvijek, nije imao namjeru čekati.
Kada se autobus konačno pojavio na kraju ulice, njegove su se mokre stranice polako približavale stanici. Farovi su se probijali kroz kišu kao dva blijeda kruga svjetlosti. Motor je zagrmio, vrata su se otvorila i ljudi su, gotovo istovremeno, krenuli prema njima. Svi su navalili unutra. Kao da su se tih dvadeset minuta kašnjenja pretvorili u jedan jedini trenutak u kojem je svako želio biti prvi.
Vozač je sjedio za upravljačem. Bio je to sredovječan čovjek umornih očiju. Na licu mu se vidjelo ono što ljudi obično ne primijete: tragovi dugog dana, neprospavane noći, brige koje se ne ostavljaju kod kuće samo zato što počinje radno vrijeme.
Pogledao je putnike u retrovizoru i tiho rekao: „Izvinite zbog kašnjenja“.
Nitko nije odgovorio. Možda ga nisu čuli. A možda jesu, ali su tog jutra ili tog dana svi bili previše zaokupljeni vlastitim žurbama da bi čuli čovjeka koji im se obraća. Autobus je krenuo. Brisači su ravnomjerno prelazili preko prednjeg stakla, lijevo-desno, kao da pokušavaju obrisati ne samo kišu nego i sivilo cijelog dana. Grad je prolazio iza mokrih prozora: zgrade zamagljenih fasada, prodavaonice s upaljenim svjetlima, ljudi pod kišobranima koji su žurili svako na svoju stranu.
Putnici su šutjeli. Neki su gledali kroz prozor. Neki u telefone. Neki u ništa posebno.
Svako je nosio svoj mali svijet sa sobom.
„U autobusu je zavladala tišina“
A onda se, na sredini vožnje, autobus naglo zaustavio. Nije bio kvar. Nije bilo crvenog svjetla na semaforu. Na cesti je stajala starica. Pokušavala je prijeći ulicu po pljusku. Bila je sitna i pogrbljena, gotovo nestvarna pod velikim kišnim kapima. U jednoj ruci držala je malu torbu, a drugom se pridržavala za kišobran koji je vjetar uporno pokušavao okrenuti naopako.
Pred njom je bila široka cesta, mokra i klizava, a automobili su prolazili kao tamne sjene kroz vodu. Vozač je pogledao staricu. Zatim je pogledao cestu. Pa putnike. Nije rekao ništa. Ustao je. Otvorio vrata autobusa i izašao na kišu. Nekoliko putnika začuđeno je podiglo pogled. Vozač je prišao starici, uzeo je pažljivo pod ruku i polako poveo preko ceste. Hodao je njezinim korakom, a ne svojim.
Zaustavljao se kad bi se ona zaustavila. Čekao kad bi se uplašila. Kiša mu je natapala kosu i ramena, ali kao da je više nije osjećao. Nije žurio. Jer nekad čovjek mora usporiti da bi drugom čovjeku omogućio da stigne. U autobusu je zavladala tišina.
