Raif Dizdarević bio je čovjek čiji je životni put gotovo cijeli vezan za najburnije decenije 20. stoljeća – od Narodnooslobodilačke borbe i izgradnje socijalističke Jugoslavije, preko diplomatije i nesvrstanosti, do duboke političke i ekonomske krize koja će završiti raspadom države čiji je bio jedan od najviših funkcionera.
Preminuo je 2. septembra 2026. godine u Sarajevu, u 100. godini života. Iza sebe je ostavio skoro cijelo stoljeće historije, ali i lično svjedočenje o ljudima, događajima i političkim procesima koji su obilježili prostor bivše Jugoslavije.
Rođen je 9. decembra 1926. godine u Fojnici, u porodici iz koje je potekao veći broj učesnika Narodnooslobodilačke borbe. Sedmorica braće Dizdarević uključila su se u NOB, a trojica su izgubila život. Među njima je bio i njegov brat Zija Dizdarević, poznati književnik, koji je ubijen u ustaškom logoru Jasenovac.
Za Raifa Dizdarevića antifašizam tako nije bio samo političko opredjeljenje niti naknadno usvojena ideološka odrednica. Bio je dio njegovog porodičnog iskustva i životne biografije.
Od partizana do državnika
U Narodnooslobodilačku borbu uključio se 1943. godine, kao sedamnaestogodišnjak. Nakon rata radio je u sigurnosnim strukturama, a početkom pedesetih godina započinje njegov diplomatski put.
Godine 1951., odlazi u Ministarstvo vanjskih poslova FNRJ. Službovao je u diplomatskim predstavništvima Jugoslavije u Bugarskoj, Sovjetskom Savezu i Čehoslovačkoj, u periodu kada je hladnoratovska podjela svijeta snažno određivala međunarodne odnose.
U Moskvi je dodatno obrazovanje sticao na Visokoj diplomatskoj školi, a diplomatsko iskustvo kasnije će postati jedna od ključnih odrednica njegove političke karijere.
Radio je i u Saveznom sekretarijatu za inostrane poslove, a od 1972. godine bio je pomoćnik saveznog sekretara za inostrane poslove.
Prije toga, ali i između diplomatskih angažmana, obavljao je odgovorne funkcije u Savezu sindikata SFR Jugoslavije i SR Bosne i Hercegovine.
Nije, dakle, bio političar koji je do najviših funkcija stigao preko jedne izborne kampanje ili jedne političke partije. Njegova karijera građena je decenijama, kroz diplomatiju, državnu upravu i politički sistem tadašnje Jugoslavije.
Na čelu Bosne i Hercegovine
U aprilu 1978. godine izabran je za predsjednika Predsjedništva Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine.
Na toj funkciji ostao je do 1982. godine.
Sarajevo: Preminuo 2. septembra. Radiosarajevo.ba
Bio je to period u kojem je Jugoslavija još predstavljala jednu od važnijih zemalja nesvrstanog svijeta, dok je Bosna i Hercegovina imala specifičnu poziciju u federaciji kao republika izrazito složenog nacionalnog i vjerskog sastava.
Nakon toga Dizdarević odlazi na savezni nivo.
Od 1982. do 1984. godine bio je predsjednik Skupštine SFRJ, a potom preuzima jednu od najvažnijih funkcija u jugoslavenskoj vanjskoj politici.
Od 1984. do 1987. godine bio je savezni sekretar za inostrane poslove.
Na toj funkciji predstavljao je SFR Jugoslaviju u svijetu i bio duboko uključen u odnose s Pokretom nesvrstanih, ali i u složene odnose velikih sila.
U najtežem trenutku
Vrhunac političke karijere dostigao je 1988. godine.
Nakon što je postao član Predsjedništva SFRJ, 15. maja 1988. godine preuzeo je funkciju predsjednika Predsjedništva SFR Jugoslavije.
Na čelu države ostao je godinu, do 15. maja 1989.
Međutim, tih godinu dana bilo je mnogo više od jednogodišnjeg mandata.
SFR Jugoslavija je već tada bila duboko opterećena ekonomskom krizom, rastućim političkim sukobima i sve snažnijim nacionalizmima.
Dizdarević je tako na najvišu funkciju došao u trenutku kada je država još formalno bila jedinstvena, ali su se unutar nje već snažno otvarala pitanja koja će nekoliko godina kasnije dovesti do njenog raspada.
Njegova kasnija svjedočenja o tom periodu upravo zbog toga imaju posebnu historijsku vrijednost.
Bio je dio političkog sistema koji je prethodio raspadu Jugoslavije, ali je istovremeno bio i jedan od njegovih svjedoka iznutra.
Poznavao Arafata
Jedan od posebno zanimljivih dijelova Dizdarevićeve diplomatske biografije jeste njegov odnos s palestinskim liderom Jaserom Arafatom.
Dizdarević je pisao da se s Arafatom susretao bezbroj puta – od prvog susreta u Beogradu u martu 1972. godine do posljednjeg susreta u decembru 1988. godine.
Govorio je o svojih 16 godina kontakata s Arafatom.
Ti susreti nisu bili samo protokolarni.
Groblje Lav: Posljednji ispraćaj. Radiosarajevo.ba
SFR Jugoslavija je decenijama imala izrazito razvijene odnose s Palestinskom oslobodilačkom organizacijom i pružala političku, diplomatsku, materijalnu i drugu podršku palestinskom narodu.
Arafat je upravo SFR Jugoslaviju i Beograd smatrao važnim mjestom za razgovore i političke kontakte.
Dizdarević je kasnije svjedočio o njegovoj političkoj strategiji, ali i o tome kako je Arafat pokušavao pronaći političko rješenje palestinskog pitanja.
Posebno je isticao da kod Arafata nije vidio mržnju prema Jevrejima, nego nastojanje da se pronađu kontakti s antiratnim i mirovnim snagama u Izraelu i jevrejskim organizacijama u svijetu.
- Važno je da nas Jevreji u svijetu razumiju - govorio je, prema Dizdarevićevom svjedočenju, Arafat.
Dizdarević je vjerovao da su upravo takvi kontakti mogli otvoriti prostor za političko rješenje.
Tito i Palestina
Dizdarević je svjedočio i o Arafatovim susretima s Josipom Brozom Titom.
Prema njegovim zapisima, Tito je Arafatu govorio o značaju jedinstva palestinskog oslobodilačkog pokreta i upozoravao na opasnost njegovog unutrašnjeg cijepanja.
Ta priča govori mnogo i o tadašnjoj ulozi Jugoslavije u međunarodnoj politici.
Beograd nije bio samo mjesto gdje su se održavali diplomatski sastanci. Za brojne oslobodilačke pokrete i zemlje Globalnog juga Jugoslavija je predstavljala važnog političkog partnera i posrednika.
Dizdarević je bio jedan od ljudi koji su tu politiku provodili.
Zbog toga je njegov odnos prema Palestini ostao važan dio njegove diplomatske biografije.
Palestinska zajednica u BiH oprostila se od njega nakon smrti, nazivajući ga iskrenim prijateljem Palestine.
Bili bliski: Raif Dizdarević i Josip Broz Tito. Screenshot
Današnji sukob
Dizdarević je smatrao da se Arafatova politika često pojednostavljivala i da se zanemarivala njena diplomatska komponenta.
U svojim zapisima tvrdio je da je Arafat, uz oružani otpor, istovremeno tražio političke i diplomatske puteve.
Dizdarević je posebno naglašavao da Arafat nije odobravao terorističke napade na izraelske civile i da je podržavao kontakte koji su mogli voditi ka političkom rješenju.
Takvi stavovi danas su posebno zanimljivi u kontekstu dugogodišnjeg izraelsko-palestinskog sukoba i činjenice da je Dizdarević decenijama ranije pokušavao objasniti koliko je pitanje Palestine složenije od jednostavnih političkih etiketa.
Nije šutio
I nakon povlačenja iz aktivne politike Dizdarević nije prestao govoriti o Bosni i Hercegovini.
Naprotiv. U poznim godinama često je bio vrlo direktan. Nije izbjegavao kritike ni prema vlastima, ni prema opoziciji, ni prema građanskim i lijevim strankama. Govorio je o političarima koji su se, kako je ocjenjivao, sve više udaljavali od stvarnog života građana.
- Ja mislim da je vladajući režim, naročito trojka (Milorad Dodik, Bakir Izetbegović, Dragan Čović) koja stvari vodi, koja izvan scene vodi međusobne razgovore, sukobe i igre, najodgovornija - govorio je 2021. godine.
Posebno ga je brinulo nakupljeno nezadovoljstvo građana.
- Akumuliralo se toliko gorčine, da neki manji incident može da zapali iskru i da iz te iskre plane ispoljavanje tog ogorčenja - upozoravao je.
Danas, godinama kasnije, te riječi zvuče kao upozorenje čovjeka koji je dobro poznavao posljedice dugotrajne političke krize.
Razočaran građanskom politikom
Dizdarević nije bio kritičan samo prema nacionalnim strankama. Od građanske i lijeve političke scene očekivao je mnogo više. Posebno je bio razočaran pokušajima političkog okupljanja koji su se, prema njegovom mišljenju, često svodili na pitanje ko će dobiti koju poziciju.
- Nažalost, prije nego je ma šta od toga počelo, stvari su počele da se svode na to da li će se ujediniti ili se neće ujediniti, šta će biti čija pozicija u toj ujedinjenoj grupaciji. Krenulo se, da tako kažem, stranputicom - govorio je.
Za njega cilj nije trebalo biti ujedinjavanje političkih grupa radi osvajanja funkcija, nego zajednička akcija radi promjene društva. Zato je govorio o potrebi "ujedinjene akcije, a ne ujedinjenih grupa".
To je, zapravo, bila jedna od njegovih najvažnijih političkih poruka u poznim godinama.
Biti brana
Dizdarević je posebno upozoravao na posljedice jačanja nacionalizma. Bio je "krajnje zabrinut stanjem u koje su nacionalističke snage dovele BiH", kako je govorio. Problem je vidio i u tome što Bosna i Hercegovina nije uspjela izgraditi dovoljno snažnu političku alternativu.
- Nažalost, u BiH nismo uspjeli da stvorimo realnu opozicionu snagu koja bi u najmanju ruku bila brana preko koje ne bi bilo dozvoljeno preći snagama koje ruše BiH - kazao je.
Za njega politika nije trebala počinjati od funkcije.
- Do lista treba da se dođe akcijom, promjenama, programima, a onda se traže oni koji su sposobni da to ostvaruju - govorio je.
Sarajevo i antifašizam
Kao čovjek koji je kao mladić otišao u partizane, Dizdarević nije skrivao svoj odnos prema antifašističkom naslijeđu Sarajeva i Bosne i Hercegovine. Posebno je oštro reagovao na održavanje mise za žrtve Bleiburga u Sarajevu 2020. godine.
- Nije to samo politička provokacija govorio je. Kakav je cinizam prenositi pomen takvom jednom zločinačkom svijetu u slobodarsko Sarajevo?!
Za Dizdarevića je Sarajevo imalo historijsku obavezu prema vlastitoj antifašističkoj tradiciji.
Grad koji je teško stradao pod ustaškim režimom, smatrao je, nije mogao biti ravnodušan prema pokušajima relativiziranja historije.
Njegov stav prema antifašizmu bio je jedan od rijetkih političkih stavova oko kojih tokom decenija nije pravio velike kompromise.
Posljednji ispraćaj
Raif Dizdarević sahranjen je 8. septembra na Gradskom groblju Lav u Sarajevu. Na posljednjem ispraćaju okupili su se članovi porodice, prijatelji, nekadašnji saradnici, predstavnici javnog i političkog života, kao i građani koji su željeli odati počast čovjeku koji je decenijama bio dio političke historije ovog prostora.
Sarajevo se tako oprostilo od čovjeka koji je u svom životu prošao put od mladog partizana iz Fojnice do predsjednika Predsjedništva SFR Jugoslavije. Ispraćen je u gradu u kojem je proveo posljednje decenije života i iz kojeg je, i kada više nije imao političku funkciju, nastavio govoriti o državi, politici, antifašizmu, odgovornosti i ljudima.
Njegov posljednji ispraćaj nije bio samo oproštaj od bivšeg političara. Bio je to oproštaj od jednog od posljednjih živih ljudi koji su neposredno svjedočili velikom dijelu historije 20. stoljeća na ovim prostorima.
Od čovjeka koji je kao mladić otišao u rat, potom decenijama predstavljao SFR Jugoslaviju širom svijeta, susretao se s Titom i Arafatom, vodio najviše državne institucije i na kraju gledao kako se država čiji je bio jedan od prvih ljudi raspada.
Pisao je o vremenu koje je proživio
Nakon političke karijere Dizdarević se posvetio pisanju i bilježenju vlastitih sjećanja. Među njegovim najpoznatijim djelima je knjiga "Od smrti Tita do smrti Jugoslavije", u kojoj je iz perspektive čovjeka koji je bio na vrhu državne vlasti opisivao procese koji su prethodili raspadu zemlje. Objavio je i "Put u raspad", kao i knjigu "Sudbonosni podvig Jugoslavije: Podsjećanje na istorijsko NE staljinizmu – događaj koji je opredijelio budućnost Jugoslavije". Ta djela danas predstavljaju svojevrsno političko svjedočenje čovjeka koji nije raspad Jugoslavije posmatrao iz novinskih arhiva, nego iz najviših državnih institucija.
