Bio je na margini društva: Nekadašnji perspektivni golman je 6 godina prosio na ulici, jedan susret promijenio mu je život

U mlađim kategorijama kluba sa Banjice je postao i kapiten, međutim, zbog svojih loših navika se nije posvetio sportu koliko je trebalo.

Aleksandar Gvozdenović bio je perspektivni , koji je zbog pakla alkoholizma završio na ulici.

– Ja sam najgori čovjek na svijetu. Ja sam dno. Dno je za mene visina – ovim riječima počinje knjiga zasnovana na istinitoj priči o životu čovjeka koji se sa tog dna vinuo u visine.

Aleksandar Gvozdenović je bio perspektivni sportista, koji je završio kao beskućnik na ulici, spavajući sa psima i živjeći samo od Narodne kuhinje.

Umjesto bogate karijere i toplog doma, Aleksandar je sa 38 godina završio na ulici kao beskućnik. Na ulici je proveo šest godina, sve dok ga, kod Skadarlijske česme nije prepoznala njegova bivša djevojka, a sadašnja žena – Jelena. Pored njegovog mjesta ostavila je svoj broj telefona, a taj poziv, promijenio je sve!

Za Puls Srbije”na Kurir televiziji Gvozdenović je iznio svoju dramatičnu ispovijest, koja se završila srećno!

A, onda sreća

– Desilo se mnogo stvari. Prvo bih napomenuo zanemarivanje edukacije, potencijala, sportske karijere… Mislio sam da će mladost trajati vječno, da uvijek ima vremena za popravak, da ću uvijek moći dva-tri treninga dnevno da priuštim sebi, da poroci ne postoje, oni se dešavaju drugima. Međutim, ovaj život me je demantovao – započeo je Gvozdenović.

Jedan dan bio je perspektivni sportista, dok je već sutradan bio bukvalno na ulici.

– To je život pod nebeskim krovom. Danas, kada prođem pored beskućnika, osjetim nešto čudno, pomogao bih, ali da me ljudi ne shvate pogrešno, to nije pomoć. Najveća pomoć je zapravo razgovor. Ljudski je najbitnije da te neko primjeti. Nije bitan novac, niti materijalna pomoć, da ne shvate ljudi pogrešno, naravno da je to važno, pogotovo sada kada ide zima, pa topla jakna uvijek dobro dođe. Međutim, kada te neko pita kako si na dobronamjeran i topao način, to ume da zamijeni glad i zimu – rekao je Gvozdenović.

Najvažnije, kako kaže, razgovor.

– Volim da pričam, slušam, pitam, dijelim iskustva. Najviše su mi pomogli moji drugari beskućnici. Cijela ta ekipa dijelila je patnju, glad i humor. Imali smo svakodnevne ispade, sjećanja, pa smo puštali da to iz nas izađe, sjetiš se porodice, ljubavi, poslova, prijatelja… Sjetiš se gde nisi. Mi ostavimo tog da izbaci sve iz sebe, nema tu pitanja, samo ga podržimo i na njegovoj smo stani – rekao je Gvozdenović.

Spas od ulice donijela mu Jelena

Ruku spasa pružila mu je njegova supruga Jelena, kojoj je i posvećena knjiga “Sa margine u visine”.

– Dok smo radili na knjizi moji saradnici i ja, pitao sam se koja je poruka i zašto ja sve to radim. Ima mnogo poruka u knjizi. Glavna je da ljubav može sve da pobijedi, ovo je vrijeme gdje se ona zanemaruje i ko priča o njoj je slabić. Nije tako. Ljubavi moraš da otvoriš vrata da bi ušla u tvoj dom. Druga poruka je vezana za moje drugare koji nisu preživjeli i to je knjiga koju smo svi zajedno pisali. Ova knjiga je u realnom vremenu, dakle ja sam beskućnik i iz prvog lica pišem onako kako jeste – zaključio je Gvozdenović.