BANKROT RS-a, MLADI, CIJENE U MENZI PARLAMENTA...: Kad vječne novinarske teme zamagljuju pogled na ekonomiju...
Piše: Nedim HOGIĆ / Odgovor.ba
Da li je bankrotirala Republika Srpska? Do danas, 20. januara, u 13:58, kada sam poslao ovaj tekst uredništvu portala !Odgovor nije.
A ipak, još od 2007. godine tinja priča da je bankrot Republike Srpske tu, iza ćoška, samo što nije nastupio. Gotovo kao njeno otcjepljenje, samo je pitanje vremena, samo što se nije desilo. Pa ipak, ni otcjepljenja ni bankrota. Ni objašnjenja.
Ali, jedni te isti ljudi koji su predvidjeli taj neizbježni bankrot, danas su našim medijima dragi panditi. Pažnja koju ovo pitanja izaziva dolazi od podizanja moralne panike koja je uvijek pogodna kada se kod nas priča o zaduživanju. Ono se u javnosti, umjesto kao dokaz kapaciteta države, smatra, usljed loših povijesnih iskustava, za dokaz neizbježne propasti.
Zašto Republika Srpska nije bankrotirala? Zato što Federaciji BiH nije mrsko da je subvencionira, zato što je važna njenim međunarodnim saveznicima i zato što je vode ljudi koji, mada nisu među najpoštenijim u regionu u kojem se integritet nosilaca javnih funkcija mnogo ne cijeni, ipak ne žele da ona bankrotira. Ali, objašnjavati sve ovo je komplikovano i dosadno. Kako se naši analitičari i mediji gnušaju komplikovanih i dosadnih objašnjenja, oni radije idu za moralnom panikom čak i kada traje dvadeset godina, stvarajući vječne teme koje nikada ne gube na aktuelnosti, a nikada ne bivaju razjašnjene služeći samo kao mehanizam skretanja pažnje.
Parlamentarni restoran na kraju Vaseljene
Vječnost nekih tema uzrokovana je i lijenošću. Takav je slučaj sa cijenama u restoranima parlamenta, nepresušnim vrelom inspiracije domaćih novinara. Kao i svugdje na svijetu, zaposleni u parlamentima ne plaćaju tržišne cijene hrane u restoranima, kao što to nisu činili ni u malo boljem OOUR-u za vrijeme socijalističke Jugoslavije.
Srodne, ali nešto ozbiljnije su i teme ukidanja otpremnine za parlamentarce i smanjenja njihovog voznog parka. Iako se ovdje, za razliku od restorana, ne može poreći određeni značaj, on je disproporcionalan pažnji koju javnost tome posvećuje. Ukupan iznos potrošnje na ove stavke je, u poređenju sa novcem koji nestane od akciza i onkoloških pacijenata beznačajan. Nije poznato ni da je neko umro uslijed subvencioniranja. Ali, hej, oni imaju šniclu od šest maraka, a ti nemaš.
Prerano ostarjeli mladi
Ipak, neke teme koje su nam se činile vječnima nestanu. Recimo, mladi. U prvoj dekada poslijeratne BiH zabilježena je nevjerovatna ekspanzija finansiranja omladinskih organizacija, praćenu snažnim zagovaranjem rješenja pitanja mladih mjerama javne politike. Brojao se mali broj mladih u politici, tražile su se kvote, budžetske stavke za finansiranje mladih, zakoni o mladima i omladinskom organizovanju, vijeća mladih i volonterske prakse. Sa velikim se entuzijazmom tvrdilo da je to ono što će zadržati mlade u BiH.
Ali, zaustavljanje egzodusa mladih nije imalo mnogo veze s uspostavljanjem svih ovih institucija, o čemu najbolje svjedoči podatak da je egzodus dobio zamah upravo u trenutku kada su one uspostavljene, tamo negdje 2014. godine. Ni zaustavljanje odlaska mladih, koje je, sudeći po zapažanjima iz oba entiteta, znatno usporilo, nema veze s tim što je na sceni plejada mladih političara kakvi su Zahiragić, Uk, Halilagić, Stanivuković, Filipović, Vulić i Karić. Nego s smanjenim kapacitetom evropske ekonomije i veoma sporim, ali sigurnim napretkom domaće ekonomije.
Tema mladih nestala je iz javnog diskursa jer je izašla iz mode finansiranja stranih donatora, a također i zato što je dobar dio organizacija koje su se njome bavile uspio u svojim nastojanjima da institucionalizira neki vid državnog finansiranja ili podrške.
Međutim, iako je nestala iz fokusa javnosti, ova tema je daleko od ispričane. Recimo, u vrijeme kada je centar obrazovanja omladinaca za politiku u regionu bilo Sarajevo, Jan Zlatan Kulenović, direktor Omladinske informativne agencije, u to vrijeme jedne od najagilnijh domaćih NGO-a, obučavao je Tomislava Tomaševića, današnjeg gradonačelnika Zagreba, za političko djelovanje. I ne samo njega, već i mnoge dužnosnike SNSD-a, kojima se nije gadilo da mu političko Sarajevo (kako se tada još nije govorilo) školuje podmladak.
Vremenske kapsule
Vječne teme ponekad ne dolaze uz agendu, već za one koji ih pričaju imaju ulogu onoga što bugarski pisac Georgi Gospodinov naziva vremenskom kapsulom. Ove su kapsule, kako Gospodinov opisuje u svom višestruko nagrađivanom romanu, terapija za one koji pate od demencije ili žele pobjeći od sumorne stvarnosti u nostalgiju. U BiH je takav slučaj, recimo, sa Liberalnim forumom, čija saopćenja čitaoca, a vjerojatno i same autore drže u 2014. godini.
Za mlađe čitaoce: 2014. godina je ona u kojoj je još uvijek bilo moderno (a i prilično tačno) govoriti o BiH kao taocu socijalističkog naslijeđa. To je sve podgrijavalo nadu da će se tehnokratskim, primarno ekonomskim mjerama moći ne samo zemlju izvući iz ekonomske krize već i politički stabilizovati.
Uz potporu vanjskih faktora, primarno Britanije i Njemačke, usvojena je tzv. Reformska agenda, čiji se medijski artefakti na internetu još ponegdje mogu pronaći. I doista, Agenda je dala svoje efekte kroz povećanje ekonomskog rasta koji bi vjerovatno bio i veći da je provedena do kraja. Danas, kada pred sobom imamo treću po redu ekonomsku agendu koja dolazi sa manje bolnim reformama i više novca, jasno je da je njeno provođenje povod novim problemima, a ne rješenje starih, bar kad je funkcionisanje BiH u pitanju.
Stoga, ne čudi da građani BiH primarno traže sigurnost koja će spriječiti secesiju ili stvaranje unitarističke države, odnosno siromaštvo i korupciju – ako ih teme dobrog upravljanja više zanimaju od tzv. etnonacionalnih, iako je granica između jednih i drugih vrlo fluidna. Slično tome, i građani širom svijeta traže feudalizam, anarholiberalizam, socijalizam, komunizam, kineski model rasta, ukratko, sve, samo ne ekonomske slobode regulatornog kapitalizma za koje se zalaže Liberalni forum. Časni izuzeci poput argentinskog samo potvrđuju pravilo.
Ekonomija, budalo!
Najštetnija posljedica vječnih tema, barem onih navedenih u ovom tekstu, je što strašno zamagljuju pogled na ekonomiju.
Konstantnim pozivanjem na moralnu paniku jer se političari u Bosni nekontrolisano zadužuju da bi jeli u parlamentarnim restoranima, dok se omladina kojoj ne daju šansu iseljava, a istovremeno stvarne reforme stoje u zapećku daje se iskrivljena slika ekonomskih tokova.
Sva naša ekonomija i politika reducira se na korupciju, dok se pitanje ko ekonomski upravlja našom zemljom ni ne postavlja.