Svakodnevno vikanje, ponavljanje gradiva do kasno u noć, osjećaj nemoći, krivice i potpune iscrpljenosti, scenario je sa kojim se susreću brojni roditelji djece sa teškoćama u učenju i pažnji.
Poruke i priče koje čitateljke redovno dijele sa redakcijom BL portala pokazuju da dodatni udarac za roditelje nastupa kada u potrazi za stručnom pomoći naiđu na površne procjene i brze zaključke, koji ih ostave bez odgovora i sa još većim teretom krivice.
O tome kako izgleda put do prave dijagnoze, zašto je opasno donositi zaključke nakon samo jednog kratkog razgovora i koje su mogućnosti podrške dostupne u Banjaluci i Republici Srpskoj, za BL portal govori dr Jelena Knežević Crnokrak, specijalista dječije i adolescentne psihijatrije u Centru za zaštitu mentalnog zdravlja Doma zdravlja Banjaluka.
ADHD se ne utvrđuje na osnovu jednog susreta
ADHD, odnosno poremećaj pažnje s hiperaktivnošću, može se ispoljavati kroz teškoće s održavanjem pažnje, organizacijom aktivnosti i kontrolom impulsa, ali i kroz izraženu potrebu za kretanjem. Međutim, pojedinačni simptomi nisu dovoljni da bi se postavila dijagnoza.
Kako objašnjava dr Knežević Crnokrak, stručna procjena počinje kada dijete ili adolescent ispoljava teškoće u ponašanju ili školskom postignuću koje zahtijevaju dodatno ispitivanje.
„Da bi se postavila dijagnoza, dječiji psihijatar bi trebalo da utvrdi da li postoje dijagnostički kriterijumi u više od jednog okruženja, na primjer u kući i školi. Informacije se prikupljaju od roditelja, učitelja ili nastavnika“, navodi ona.
Procjena, kako ističe, obuhvata detaljan klinički intervju s roditeljima, pregled djeteta i posmatranje njegovog ponašanja. Važne su i dodatne informacije od osoba koje dijete poznaju u različitim situacijama, uključujući vaspitače, učitelje i nastavnike.
U postupku se koriste i strukturisani dijagnostički intervjui prilagođeni djeci, kao i skale procjene namijenjene roditeljima i nastavnicima. One pomažu da se sagleda ponašanje djeteta kod kuće, u školi i tokom vanškolskih aktivnosti.
U pojedinim slučajevima može biti potrebno i neuropsihološko testiranje.
„Instrumente procjene i neuropsihološko testiranje važno je razumjeti kao potvrdu sumnje na dijagnozu ADHD-a, koja se postavlja prvenstveno na osnovu istorije pacijenta, opservacije i dijagnostičkih kriterijuma“, pojašnjava dr Knežević Crnokrak.
Drugim riječima, nijedan pojedinačni test niti utisak stečen tokom kratkog razgovora ne bi trebalo posmatrati izdvojeno od ostalih podataka o djetetu.
Kada teškoće s koncentracijom zahtijevaju stručnu procjenu?
Jedan od razloga zbog kojih roditelji teško procjenjuju kada treba potražiti pomoć jeste to što se mnoga djeca povremeno teško koncentrišu, odlažu obaveze ili gube interesovanje za aktivnosti koje im nisu privlačne.
Dr Knežević Crnokrak navodi da se simptomi ADHD-a grupišu u dvije kategorije – nepažnja i hiperaktivnost i impulsivnost.
„Simptomi nepažnje uključuju to da dijete ne obraća pažnju na detalje, da mu pažnju lako poremete i najmanje distrakcije, da ima probleme s organizacijom svojih aktivnosti i da lako gubi svoje stvari“, objašnjava ona.
Drugu grupu čine simptomi hiperaktivnosti i impulsivnosti. Dijete može često biti u pokretu, ustajati u učionici, trčati ili se penjati u situacijama u kojima to nije primjereno, odgovarati prije nego što je pitanje završeno ili imati teškoće s čekanjem reda.
