Ekipa koja zauzima 18. mjesto u Ligi dva, četvrtom rangu engleskog fudbala, nadoknadila je razliku od čak 84 pozicije u ligaškoj hijerarhiji i izborila plasman u četvrtfinale Karabao kupa.
Poslije 1:1 u regularnom dijelu, uz golove Arona Lupalo-Bija i Viktora Đekereša, domaćin je ostao pribran u penal-seriji. Golman Džej Linč odbranio je udarac Bruna Gimaraeša, a Konor Haugi pogodio odlučujući penal za veliko slavlje i utrčavanje navijača na teren.
Loloru, rođenom u obližnjem Polton-le-Fajldu, pobjeda je imala poseban značaj. Dok je oko njega trajalo slavlje, grlio je članove porodice, a na tribinama prepoznavao ljude sa kojima je odrastao.
"Pokušavao sam da ne zaplačem i nisam. Uspio sam da se suzdržim", priznao je Lolor, prenosi Gardijan.
"Moja porodica, moj mali sin ovdje, svi smo iz ovog kraja. Okretao sam se i ljudi iz publike su mi dovikivali, ljudi koje poznajem i sa kojima sam odrastao, sa kojima sam išao u školu ili smo na neki način povezani, kao i oni koji su utrčali na teren. To je zaista posebno i veoma emotivno."
Mladi trener nije krio koliko mu znači što je ovakav trenutak doživio već na početku karijere.
"Uraditi nešto toliko posebno ovako rano u karijeri… Ovo je emotivna noć. Zaista jeste. Emotivna za igrače, emotivna za mene."
Za Lolora, snažno vezanog za sredinu iz koje dolazi, trijumf nad Arsenalom predstavljao je mnogo više od sportskog rezultata.
Poznata lica na tribinama i navijači koji su poslije odlučujućeg penala preplavili teren dali su istorijskoj večeri ličnu dimenziju. Na stadionu sa oko 4.000 gledalaca ponovo je do izražaja došla neizvjesnost zbog koje kup takmičenja imaju posebno mjesto u engleskom fudbalu.
Govoreći o tome šta ovakve utakmice znače za fudbal, Lolor je istakao: