OD ARMIJE DO AIRSOFTA: Hronika 'demilitarizacije' jednog naroda
Iako su pretrpili nezamislivu katastrofu i stradanja Bošnjaci su iz protekle Agresije izašli sa vlastitom Armijom, obavještajnom agencijom, diplomatsko-konzularnom mrežom predstavništava širom svijeta, robusnim i samoodrživim energetskim sektorom i mnoštvom prirodnih resursa, ogromnim moralnim kapitalom, kulturološkom renesansom u zamahu emancipacije te nacionalnim homogenitetom, piše Stav.ba.
Nije slučajno što je kao prva pozitivna tekovina odbrane od Agresije navedena Armije Republike Bosne i Hercegovine jer je upravo ona bila glavni preduslov za sve ostalo nabrojano. Bez nje nebi bilo ničega, čak ni samih Bošnjaka. Onoga trenutka kada je ona ukinuta, kao jedini mehanizam odbrane i ostalih tekovina, krenula je puzajuća okupacije i dekonstrukcija Bošnjake ne samo kao državotvornog naroda već kao zajednice koja posjeduje bilo kakve kapacitete da se odbrani i zaštiti svoja prava.
Paralelno sa ukidanjem Armije kroz njeno utapanje u Vojsku Federacije a zatim i OSBiH ukinuto je i samo služenje vojnog roka, pod opravdanjem "profesionalizacije" iako je već tada bilo jasno, i na šta je upozoravano, da jednom ukinuti vojni rok više neće moći da se vrati te da vojska bez adekvatno vojno obučene rezerve građana koju može mobilizovati u slučaju krize, jednostavno ne može da odbrani državu.
No upravo to i jeste bio stvarni cilj. Sva poenta "profesionalizacije" je bila smanjivanje i strogo ograničavanje broja Bošnjaka koji su prošli vojnu obuku te stoga posjeduju i minimum vojnih sposobnosti. Srbi i Hrvati naravno uvijek imaju Srbiju i Hrvatsku koje su ponovo uvele služenje vojnog roka, nešto što Bosna i Hercegovina ne može jer to ne dozvoljava srpska i hrvatska politika. Istovremeno OSBiH stagniraju i nisu u stanju da održavaju a kamoli obnove svoje kapacitete jer iste politike blokiraju izdvajanje adekvatnih budžetskih sredstava.
U tom vakuumu, organski, spontano i bez ikakvih zadnjih namjera, pojavile su se sportske aktivnosti poput airsofta koji je globalno popularan sport. Ono što je za većinu učesnika predstavljalo hobi, druženje i bijeg iz svakodnevice, incidentalno je imalo i dimenziju razvijanje vještina koje se izvode na osnovnoj obuci u vojsci: kretanje u borbenom stroju, osnovne radnje vojnika, taktika pješadijskog odjeljenja, disciplina, komunikacije i snalaženja u terenskim uslovima i tome slično.
I upravo to je postalo problem.
Zakonsko obezakonjenje
Čim je airsoft uhvatio korijena među bošnjačkom omladinom krenula je medijska kampanja i haranga u srpskim, hrvatskim ali i nekim sarajevskim "nezavisnim" medijima u kojoj su bošnjački airsoft klubovi predstavljani kao sigurnosna prijetnja, kao neka vrsta zametka "paravojnih islamističkih" struktura. Takva retorika nije nova, ona je već korištena svaki put kada je trebalo delegitimizirati i demonizirati bilo kakav oblik okupljanja i organizovanja među Bošnjacima. Prvo se proizvede strah, zatim se taj strah institucionalizira, a onda se kroz neki zakon "rješava problem" koji je prethodno konstruiran.
Rezultat tog procesa pacifikacije i "demilitarizacije" Bošnjaka danas gledamo u nacrtu zakona koji, kako upozoravaju sami airsoft klubovi, ne samo da ne rješava nikakav stvarni problem nego uvodi nešto što ne postoji gotovo nigdje u svijetu: posebni zakon za airsoft, i to zakon koji predviđa njegovu potpunu profesionalizaciju, centralizaciju i strogu kontrolu.
Ovaj nacrt zakona pokušava uspostaviti sistem u kojem nekolicina neizabranih pojedinaca odlučuje o svemu u vezi airsofta: ko može osnovati klub, gdje se može igrati, ko može organizirati susrete, ko dobija licence, pa čak i ko je "A", a ko "B" kategorija igrača. Nije u pitanju regulacija već nadzor, kontrola i na kraju pokušaj gušenja ovog sporta u povoju kako čak ni kroz sport Bošnjaci ne bi mogli steći vojno upotrebljiva znanja i sposobnost.
Ista ona parola "profesionalizacije", koja se predstavlja kao napredak i modernizacija a pod kojom se svojevremeno ukinuo i vojni rok, koristi se i sada. U praksi ona znači sužavanje ljudske baze, gašenje spontanih inicijativa i koncentraciju moći u rukama malog i odabranog broja ljudi. U kontekstu sigurnosne logike, rezultat je mali broj odabranih "profesionalaca" umjesto široke mase osposobljenog stanovništva, čime airsoft kao sport gubi bilo kakvu vrijednost za širi kolektiv.
Sa druge strane oni koji podržavaju ovakav nacrt zakona tvrde da nema zadnje namjere već želje da se ova oblast uredi i reguliše prije nego što to počnu raditi neke zlonamjerne struje sa daleko gorim nacrtima.
Ipak reakcije sa terena su jasne. Klubovi iz Tuzle, Živinica, Kalesije i drugih mjesta otvoreno govore o pokušaju uspostavljanja monopola u korist jedne organizacije. Savez airsoft klubova iz Krajine, koji okuplja stotine igrača, naglašava da nije ni učestvovao u izradi nacrta koji bi trebao regulirati njihove aktivnosti. A možda najprecizniju dijagnozu daje grupa "Crna Munja" iz Cazinske Krajine, primjećujući s dozom ironije da su Japanci, koji su osmislili airsoft, eto "zaboravili" donijeti zakon o njemu, dok se u Federaciji BiH pokušava donijeti prvi takav zakon na svijetu.
Srećom, izgleda da je nakon burnih reakcija airsoft klubova nacrt ovog zakona povučen iz procedure. No jedna izgubljena bitka ne znači da je dobijen čitav rat. Ovakvi napadi na airsoft će se sigurno nastaviti, možda i u još gorim prijedlozima zakonima kojima bi ga praktično potpuno ukinuli.
NIP kao podizvođač radova
Posebno je indikativno da iza cijelog ovog procesa "ozakonjenja" jednog sporta stoji konkretna politička inicijativa stranke Narod i Pravda. Još u novembru 2025. godine Suada Halilović, zastupnica NIP-a u Predstavničkom domu Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine, nakon serije huškačkih tekstova srpskih i hrvatskih medija koji su napadali airsoft klubove, pokreće inicijativu za donošenje posebnog zakona o airsoftu, pravdajući je potrebom za "jedinstvenim pravnim okvirom" i "sigurnosnim standardima". Već krajem decembra iste godine potvrđuje da se zakon nalazi u završnoj fazi izrade i da je pripreman u saradnji s rukovodstvom Saveza airsoft klubova, pri čemu za taj angažman dobija i javna priznanja upravo od te strukture da bi martu 2026. godine isti taj nacrt bio formalno upućuen u parlamentarnu proceduru, uz obrazloženje da je cilj "urediti rad klubova, organizaciju događaja i korištenje replika kroz kontrolisani okvir" .
Ovakva hronologija jasno pokazuje da nije u pitanju ishitrena reakcija na neki realan problem, nego planski vođen proces koji se, koliko se može pročitati iz reakcija airsoft klubova, odvija u uskoj saradnji s jednim dijelom struktura unutar same airsoft scene, dok istovremeno veliki broj klubova ostaje potpuno isključen iz njegovog kreiranja.
Vezanje ruku
Kada se ova inicijativa stavi u politički kontekst dosadašnjeg antibošnjačkog djelovanja stranke Narod i Pravda, koja je u više navrata demonstrirala spremnost na izdaje, ustupke, kompromise i prilagođavanje interesima srpskog i hrvatskog političkog faktora, onda ovaj zakon prestaje biti neki izoliran slučaj i postaje dio prepoznatljivog obrasca.
I upravo zato je važno razumjeti da je čitava ova priča daleko više od samog airsofta.
Odlučuje se o tome hoće li Bošnjaci imati pravo na partikularna "problematična" znanja ili će im ona biti proskribirana, konkretnije da li su Bošnjaci slobodan narod sa vlastitom državom ili su građani trećeg reda, robovi, spartanski heloti koji nisu smjeli dodirnuti a kamoli znati kako upotrijebiti mač ili držati štit. Sasvim je očito da postoji namjera se Bošnjacima onemogući sticanje i osnovnih znanja o samoodbrani, te se i najbenigniji oblici vojne simulacije nastojati proskribirati i kriminalizirati.
Sljedeći na redu su borilački klubovi i sportovi, što se već naslućuje po istoj medijskoj harangi koje se počela usmjeravati i na njih. Jer znate, ekstremno je opasno ako postoji neka mogućnost da gloruki Bošnjak, kojem ste već zabranili da zna i kako izgleda puška, odjednom udari šakom ili složi nogom onoga koji ga krene klati. Takav radikalizam je naprosto nedopustiv. Na žalost, crna stvarnost a ne crni humor.