APRILSKI PROTEST 1992: Utemeljujući događaj savremene ljevice u Bosni i Hercegovini
Veliki protest od 5. i 6. aprila 1992. u Sarajevu predstavlja najznačajniju manifestaciju lijevih snaga u Bosni i Hercegovini nakon pada Berlinskog zida. Ako je rat koji je uslijedio centralni događaj naše novije historije u cjelini, onda je aprilski antiratni protest centralni događaj u novijoj historiji naše ljevice, piše Haris Imamović za !Odgovor.ba.
Dok se ljevica historijski prepoznavala po privilegiranju klasnog identiteta na račun drugih, ključno obilježje ljevice u našem kontekstu je nezadovoljstvo privilegiranjem etno-nacionalnog identiteta. Naše lijeve snage su to što jesu sve dok zahtijevaju da veću ili barem jednaku bitnost imaju i nadnacionalni identiteti: pripadnost državi, pripadnost zemlji, klasna pripadnost itd.
Lijeva Bosna
Još konkretnije govoreći, našu ljevicu uglavnom članovi i simpatizeri Saveza komunista, nakon pada Berlinskog zida organizirani i okupljeni kroz Stranku demokratskih promjena, Savez reformskih snaga i Liberalnu stranku; danas kroz Socijaldemokratsku partiju i Našu stranku, u nešto manjoj mjeri i Demokratsku frontu.
Nakon 45 godina, tokom kojih su, u vidu komunističkog režima, lijeve snage u BiH imale nepodijeljenu vlast, s padom Berlinskog zida dolazi nova epoha tokom koje ljevica, iako ima određenu društvenu moć, uglavnom nema vlast; a kao i ranije ideološki je u manjinskom položaju ili bar vjeruje da je tako.
U kratkim periodima kada se ponovo vraćaju na vlast (2001-2002, 2010-2014. i danas) naše lijeve snage osjećaju da je ta vlast, u demokratskom a naročito dejtonskom sistemu, isuviše limitirana da bi mogla dovesti do eliminacije ili barem ponovo do dugoročne marginalizacije etno-nacionalnog identiteta. Istovremeno, nisu u stanju pribjeći revolucionarnom preuzimanju nepodijeljene vlasti.
Sve ovo što obilježava našu savremenu ljevicu anticipirano je aprilskim protestom iz 1992, njenim utemeljujućim događajem.
Lijevi dio naroda
Protest je bio spontani izraz antiratnog raspoloženja. Ljudi koji su tada izašli na ulice vodili su se časnim namjerama. Međutim, od samog početka bilo je vidljivo da je protest manifestacija lijevih snaga, a vremenom je sve više poprimio stranačku, čak frakcijsku narav.
O tome, što svjesno što nesvjesno, svjedoči i jedan od predvodnika, Mustafa Čengić, bivši komunistički zvaničnik koji je sve do prvih dana aprila 1992. u Beogradu obavljao funkciju zamjenika sekretara informacija u jugoslavenskoj saveznoj vladi.
U knjizi Sarajevo 6. aprila 1992, objavljenoj 2021, Čengić piše da je za vrijeme aprilskog protesta “ne samo u Sarajevu, nego u cijeloj Bosni i Hercegovini, progovorio onaj dio naroda (sic!) koji do tada nije imao priliku da iskaže svoju volju i stremljenja jer su u njegovo ime govorili oni koji su uzurpirali to njegovo pravo i proglasili se ‘predstavnicima naroda’.” (str. 127)
Dakle, na djelu je bio dio naroda, koji se nakon izbora 1990. i pobjede nacionalnih stranaka osjećao nepredstavljenim. To znači da, po Čengiću, govorimo uglavnom o glasačima ili simpatizerima lijevih snaga.
Čengić na istom mjestu pojašnjava da su se na protestu “čuli zaboravljeni tonovi i riječi o istinskom zajedničkom životu, bratstvu i jedinstvu i želji da se nastavi živjeti onako kako se živjelo prije izborne pobjede nacionalističkih stranaka”.
Stavljanje protesta pod političku kontrolu
Čengić dalje piše kako je pomogao “da ova narodna pobuna ne bude samo spontani bunt očajnika, nego da dobije svoju organiziranu formu i smisao kako bi se mogli, jasno i nedvosmisleno, formulirati građanski zahtjevi i težnje”. (str. 11)
Iz navedenog nije jasno zašto je baš on, Mustafa Čengić, dobio zadaću da artikuliše zahtjeve protesta. Da li ga je okupljena masa izabrala aklamacijom? Nije.
Nakon što je masa provalila u Skupštinu, mnogi su već nosili Titove slike, ali, kako piše Čengić, “još uvijek nije jasno ko rukovodi ovim skupom, ko ovu silnu energiju treba da usmjeri i ujedini, da joj dadne smisao i cilj”. (str. 62)
Autor veli da mu, u tim trenucima, prilazi nekoliko sarajevskih taksista, koji su “u ovom haosu najagilniji”.
”Prepoznali su me”, kaže, “i mole da se uključim u grupu koja će početi rješavati vrlo praktična pitanja organizacije i djelovanja cijelog skupa. Kažem im da sam spreman da uradim ono što najboljem znam. Organiziraću press centar mirovnog protesta i osigurati da vijesti o ovom događaju izađu na svjetlo dana i dopru do jugoslavenske vlade i svjetske javnosti.”
On je, kako piše dalje, na drugom spratu zgrade Skupštine napravio sjedište pres-centra odakle će tokom 40 najvažanijih sati 5. i 6. aprila poslati 80 informacija za javnost, među kojima i glavni politički dokument - tzv. Zahtjeve.
Pokušaj državnog udara
Zahtjeve protesta koje je lično artikulisao, Čengić opisuje ovako: “Njihova suština je bila: ostavka vlade, hitno sazivanje Skupštine Bosne i Hercegovine (poslanicima je dat rok do koga treba da se iskupe), formiranje vlade nacionalnog spasa i vanredni izbori.” (str. 74)
Već u Informaciji br. 12, naslovljenoj kao Zahtjevi učesnika svenarodnog parlamenta, Čengić piše da su vladajuće nacionalne stranke i organi koje su one izabrale više nemaju legalitet i legimitet, jer su “izdale narod i bacile su ga u užasan bratoubilački građanski rat”. (str. 87)
Zatim, u istom dokumentu, konstatuje da se “vlada raspala” i da je “narod prepušten sam sebi”.
Zbog toga toga, kako Čengić dalje piše, Koordinacioni odbor (?) Svenarodnog parlamenta predlaže da se “formira Komitet nacionalnog spasa koji će vršiti osnovne funkcije vlasti”. (str. 87)
Čengić nigdje ne navodi ko je sačinjavao Koordinacioni odbor, što je više nego čudno, jer se radi o najmoćnijem tijelu protesta, onom koje preuzima funkciju Skupštine BiH, svrgava prethodnu i imenuje novu vladu.
Čengić navodi samo imena članova nove vlade, koji su izabrani tako što ih Koordinacioni odbor prepoznao kao sposobne i poštene: Rade Petrović, Dževad Osmančević, Zoran Pajić, Seid Huković, Ante Šimunac, Ramo Šenderović, Roko Markovina, Miroslav Mehmedbašić, Dragoljub Stojanov, Rajko Kuzmanović (sic!), Goran Poljak, Svetozar Zimonjić, Džemil Šarac, Ivan Lovrenović, Sadik Latifić, Mirko Puljić, Nikola Pilipović, Božo Matić, Dragan Vikić, Aleksandar Remetić, Nikola Filipović, Orhan Đipa.
Da neki od članova nove vlade nisu ni konsultovani, te da njihovo imenovanje predstavlja pokušaj državnog udara, najbolje će objasniti jedan od “ministara”, Ivan Lovrenović.
O tome, nažalost, ne možemo naći ništa u Čengićevoj knjizi (što govori o njegovoj autorskom kredibilitetu), ali možemo u knjizi Bore Kontića Grebo: Kratka biografija.
”Književnik Ivan Lovrenović, jedan od izabranih članova tog komiteta, o čemu je saznao u televizijskom prenosu, odbio je svoje učešće”, piše Kontić.
Kontić zatim prenosi izjavu koju je Lovrenović 5. aprila dao medijima.
Pripadnik snaga lojalnih Republici BiH na protestima 6. aprila 1992. (Foto: EPA)
“Duboko sam nesuglasan”, veli Lovrenović, “s načinom na koji je bio izmanipuliran primarni revolt građana protiv političkog terorizma na ulicama Sarajeva. Bilo je neshvatljivo i ponižavajuće gledati kako se taj elementarni gnjev ljudi preobraća u pučističku politiku, kojoj je osnovni cilj da poništi same osnove demokratizma i vrati nas u stanje od prije pola stoljeća sa istom ideološkom retorikom, ikonografijom i demagogijom.”
Na manipulaciju je, prema Lovrenoviću, upućivalo neshvatljivo neimenovanje konkretne stranačke politike (SDS) koja je proizvela taj terorizam i napad na Sarajevo, te potpuno ignoriranje međunarodnog priznanja Bosne i Hercegovine.
Završnom ocjenom Lovrenović cilja na neutralne Čengićeve formulacije iz saopćenja Svenarodnog parlamenta; npr: “Narodi Bosne i Hercegovine! Ovo je posljednji čas da se zaustavi krvoproliće iza kojeg stoji suluda politika nacionalnih stranaka.” Dakle, kao da SDS i JNA ne rukovode napadom na grad.
Ocjenu sličnu Lovrenovićevoj iznijet će i grupa građana s Vratnika u telegramu upućenom vođama protesta: “Skrećemo pažnju da ne poistovjećujete sve stranke na vlasti sa onom čiji pripadnici granatama ruše Sarajevo.” (str. 105)
Mehanizam kompenzacije
Manjkavost svoje pozicije iz aprila 1992, Čengić će kasnije nadoknaditi oštrom patriotskom retorikom u knjizi. On, koji kao pisac saopćenja Svenarodnog parlamenta, ne pripisuje agresiju SDS-u i JNA, sada, 2021. godine, baca drvlje i kamenje na JNA, SDS, “srpski nacizam”, itd. Ide čak dotle da optužuje Aliju Izetbegovića da, tokom marta 1992, nije bio dovoljno oštar prema agresoru.
“Alija Izetbegović”, veli Čengić, “nema državničke hrabrosti, niti se osjeća obaveznim da stane pred narod i otvoreno mu kaže u kakvom se stanju nalazi država i šta ga čeka.” (str. 37) 
Mustafa Čengić na promociji knjige, 2015. (Foto: Slobodna Evropa)
Čengić dalje kaže da je Izetbegović “morao stati pred narod i otvoreno mu saopštiti da ga čeka rat sa nacističkom Srbijom”, ali “on očito nije bio dorastao situaciji u kojoj se našao”. (str. 40)
Svi ovi prigovori se odnose na period od referenduma 1. marta do apriskog protesta 1992. Naime, Izetbegović, upravo tokom protesta 6. aprila, izlazi pred narod u Skupštini i poziva ga da se priključi odbrani.
Zašto poziv nije uputio ranije? Razlog je jednostavan, ali Čengiću mržnja prema političkom konkurentu ne dopušta da ga vidi.
Kako piše Zijad Šehić, u knjizi Eksperiment u svjetskoj laboratoriji - Bosna, tadašnji američki državni sekretar James Baker, njegov zamjenik Lawrence Eaglerburger i američki ambasador u Jugoslaviji Warren Zimmerman su “početkom marta zaključili da priznanje Makedonije i Bosne i Hercegovine nudi mogućnost izbjegavanja proširenja konflikta na njih”. (str. 111)
Prema tome, pozicija State Departmenta je bila - ako SAD i Evropska zajednica priznaju BiH izbjeći će se rat. Taj stav je bio suprotan onome koji je plasirao Beograd - da će međunarodno priznanje BiH dovesti do rata. Milošević je plasirao ovu drugu tezu, kako bi obeshrabrio evropske države da priznaju BiH.
Izetbegović je sve do 6. aprila 1992. pratio tezu Amerikanaca da je priznanje BiH najbolje sredstvo da se pokuša spriječiti rat u BiH. Razumljivo, njegov cilj je bio izdejstvovati priznanje, a ne spriječiti rat, jer je znao da odluka o ratu nije u njegovim, već u Miloševićevim rukama. Najgora opcija za nas je bila da dođe do rata, a da ga dočekamo bez međunarodnog priznanja (što se desilo Hrvatskoj 1991. i Kosovu 1999.)
S obzirom da je do napada na Vukovar došlo prije priznanja Hrvatske, bilo je jasno da rat nije uzrokovan priznanjem, već riješenošću Beograda da nesporazume rješava silom JNA. Pošto nam je agresija JNA ionako visila nad glavom, Izetbegović je ispravno procijenio da je najbolje što prije doći do međunarodnog priznanja, pa se braniti kao nezavisna zemlja, nego se nadati da nećemo biti žrtva agresija ako ne budemo međunarodno priznati (što je slučaj Vukovara već demantovao).
Osim što su se tezom da se međunarodnim priznanjem BiH može izbjeći rat suprostavili diplomatskom narativu Beograda - a naša vlast ih pratila u tome - Amerikanci su, kako Šehić navodi, uslovili američko priznanje nezavisnosti Slovenije i Hrvatske evropskim priznanjem nezavisnosti Bosne i Hercegovine.
Rezultat je bio zajednička evropsko-američka izjava o priznanju jugoslovenskih republika od 10. marta 1992. kojom je utvrđeno da će SAD i EZ usaglasiti postupke u tom procesu, što se na kraju i desilo: 6. i 7. aprila 1992. EZ je priznala nas, a SAD su priznale Sloveniju i Hrvatsku, nakon čega smo zajedno ušli u UN.
Dvije taktike ljevice
Da bi bilo pogubno ostaviti Bosnu i Hercegovinu bez vlasti u trenutku međunarodnog priznanja i početka agresije, svjestan je (naknadno) i sam Čengić. On, naime, na jednom mjestu u knjizi piše da u zahtjeve protesta nije uvrstio ostavku Predsjedništva BiH i Izetbegovića, jer bi, kako kaže, “rušenje ove institucije, koja je nosilac suverenitet Bosne i Hercegovine potpuno ugrozilo opstanak Republike”. (str. 74)
Čengićeva tvrdnja da su on i drugi članovi Koordinacionog odbora htjeli samo imenovati vladu, a da bi Predsjedništvo, na čelu sa Izetbegovićem, ostavili da bude vrhovna vlast (“nosilac suvereniteta”) predstavlja bizaran pokušaj izmirenja vlastitih revolucionarnih težnji i svijesti o pogubnosti istih u datom trenutku.
Pravdajući svoj revolucionarni pristup, Čengić piše da njegova ideja zapravo nije njegova, već SDP-ova. On podsjeća da već 23. marta 1992. “reorganizirani bh. komunisti (…) traže formiranje nove prelazne vlade, raspisivanje prijevremenih izbora i razoružavanje nacionalnih i drugih paravojnih formacija”. (str. 55)
Čengić se zatim poziva i na poruku, koju je SDP uputio 3. aprila: “Ne preostaje nam ništa drugo nego da, udruženi oko demokratskih snaga, u svim mjestima i gdje god to možemo, oborimo opštinske vlade i druge raznorazne institucije i umjesto njih izaberemo privremene, svenarodne organe vlasti”.
I dok je Čengić ostao do kraja uz ovu ideju, u samom SDP-u su odustali od nje 5. i 6. aprila. Pisac saopćenja Svenarodnog parlamenta zbog toga oštro kritikuje tadašnjeg predsjednika SDP-a Nijaza Durakovića.
Čengić, naime, veli da je Duraković u Skupštini BiH “dočekan sa oduševljenjem” i da je “održao vatreni patriotski govor i potom se pokupio”.
”Okružen sa nekolicinom naoružanih tjelohranitelja”, piše dalje Čengić, “ovaj vrsni demagog je napustio Skupštinu, smatrajući da je uspješno obavio svoj posao. Bilo je očigledno da Nijaz Duraković nije taj čovjek koji će se isprsiti i stati na prvu liniju odbrane i na djelu se pokazati.”
”Bivši komunisti”, veli dalje Čengić, “i njihov lider su u tren oka zaboravili da su samo nekoliko dana prije ovih demonstracija pozivali narod na otpor i rušenje vlasti.” (str. 69, podvukao H. I.)
Umjesto da se pridruži Koordinacionom odboru, Duraković je, zaključuje Čengić, “otišao u podrumsku sigurnost u kojoj je bio sve do trenutka kada ga je Izetbegović imenovao članom ratnog Predsjedništva Bosne i Hercegovine”. (str. 69)
Dinamika protesta nam otkriva dvije struje među bivšim komunistima. Vidimo, s jedne strane, odgovornog Durakovića, koji ne samo što odbacuje ideju o državnom udaru, već je spreman sarađivati sa Izetbegovićem i SDA u odbrani zemlje. S druge strane, vidimo Čengića, po kojem je državni udar opravdano sredstvo za dolazak na vlast, a saradnja sa SDA nedopustiva u bilo kojem kontekstu.
Borba ove dvije struje i dan-danas je ključno obilježje unutrašnje dinamike lijevih snaga.
Vidjeli smo to u aprilu 2023, kada su SDP i Naša stranka, zahvaljujući suspenziji Ustava, došli na vlast, a pravdali su to ideološkom agendom koja je imala jednu stavku: skinuti SDA s vlasti. Dijelovi SDP-a i gotovo cijeli DF se opirao ovoj logici, ali su na kraju izgubili. Pobijedila je ona linija u SDP-u, koja smatra da nema ništa zajedničko sa SDA, dok je, vođena vlastitom željom za boljim međunacionalnim odnosima, spremna progledati kroz prste drugim nacionalnim strankama. Kao što je Čengić u saopćenjima od 5. i 6. aprila.
Unutarnacionalna polarizacija i pluralizacija
U ove interne dinamike na našoj ljevici, zanimljivo je čitati sljedeći Čengićev nalaz:
“U Sarajevu se danas”, veli on, “odvija kulturološki sukob dvaju nepomirljivih kulturoloških identiteta. Jednog koji svoju inspiraciju i sadržaj nalazi u konzervativizmu, u islamu, islamskom bratstvu i otomanskoj tradiciji - i drugog koji svoj pogled na život formira na modernizmu, na individualnim vrijednostima i opredjeljenjima, na antifašističkoj tradiciji i sekularizmu.” (str. 173)
”Taj sukob će”, zaključuje Čengić, “obojiti naredne godine i prenijet će se u sferu politike, gdje će se odlučivati kojim će putem Sarajevo krenuti u budućnost, islamskim kolektivizmom ili evropskim individualizmom.”
Demonstranti 6. aprila 1992. (Foto: EPA)
Za Čengića su, kako vidimo, islam i evropske vrijednosti (sekularizam, individualne slobode, itd.) nespojive i on ih je, kao dogmata, u stanju posmatrati samo kao isključujuće.
Slučaj jednog gradonačelnika New Yorka Zohrana Mamdanija ili gradonačelnika Londona Sadiqa Khana, kao i miliona muslimana koji danas žive na Zapadu, pokazuje da je praktikovanje islama savršeno spojivo sa praktikovanjem politike u liberalnoj demokratiji. Čengiću je to teško shvatiti, jer njemu, kao dogmatskom komunisti, nedopustiva bilo kakva manifestacija vjerskog osjećanja kod političara.
Ako na trenutak stavimo po strani, Čengićevu neskrivenu želju da iz političkog procesa isključi konzervativni dio Bošnjaka, njegova nada da će unutarnacionalna polarizacija smanjiti međunacionalne tenzije, koje su nekad na granici oružanog sukoba, zvuči plemenito. Međutim, ka tome se može ići i unutarnacionalnim pluralizmom, a ne nužno polarizacijom (i stigmatiziranjem konzervativnog dijela Bošnjaka kao neevropskog elementa) što preporučuje Čengić.
Na koncu, jedinu zdravu međunacionalnu koaliciju u dejtonskom sistemu zasad nije uspjela ostvariti ljevica, već SDA, kada je 2015. godine formirala Vijeće ministara za opozicijom iz Republike Srpske koje se i dan-danas pamti po konstruktivnom angažmanu srpskih ministara, Mirka Šarovića, Dragana Mektića i Igora Crnadka. Stranke Trojke su su svim silama pokušavale nešto slično napraviti u drugom dijelu aktuelnog mandata, ali nisu uspjele, te će isti biti zapamćen po njihovom iluzornom uvjerenju da se međunacionalni odnosi u BiH mogu relaksirati kroz jedan naivni pristup prema ekstremnim nacionalistima, kakav su SDP i Naša stranka demonstrirale nakon prošlih izbora.
Mamurluk
Na više mjesta u knjizi, Mustafa Čengić aprilski protest iz ‘92. naziva tragedijom. To ima smisla. Glavno obilježje junaka tragedije je što poduzimaju poduhvate koji prevazilaze njihove moći. Tako su i sudionici protesta ispred Skupštine pokušali učiniti nešto što je izvan njihove moći - zaustaviti nadolazeći rat. Namjera je bila plemenita. Ali kao što je stvarnost pokazala takav poduhvate je bio izvan moći te mase.
Uz širenje rata, svu nemoć protesta je pokazalo jutro 7. aprila. Čengić veli da je tada svjedočio tragikomediji u sali Skupštine. Jedan od predloženih članova Komiteta javnog spasa, koji se odazvao pozivu, Orhan Đipa, “ozbiljno se uživio u ulogu narodnog tribuna”, držeći govor pred preostalih stotinjak demonstranata, među kojima su neki još uvijek kunjali, a neki su, kaže Čengić, očigledno bili pijani.
“Bila je to”, veli Čengić, “groteskna, crnohumorska slika potpunog raspada i kolapsa, u kome je jedan televizijski reditelj trebalo da dovede do raspleta herojsku dramu koja je započela neviđenom snagom, a završila karikaturalno, kao jeftina tragi-komedija, mješavina naivnog, smiješnog i užasnog.” (str. 190)
U dokumentarcima o ratu, uvijek se prikazuju monumentalni prizori od 5. i 6. aprila, a čini se da bi istinu o protestima umjetnički najbolje uobličio film, koji bi uključivao i ove jutarnje prizore od 7. aprila.