AMERIKA JE POKRENULA DVA RATA, POTROŠILA 8 BILIONA DOLARA I DOŽIVJELA - DEBAKL: Zloglasna mreža jača je nego ikad?

Amerikanci često kažu da svako ko je bio svjestan sebe zna gdje se nalazio i šta je radio kada su se u tornjeve Svjetskog trgovačkog centra (WTC) u New Yorku 11. septembra 2001. zabila dva civilna aviona prepuna putnika. Bio je to najveći teroristički napad u modernoj historiji, koji je iz temelja promijenio Sjedinjene Američke Države, svijet i njegovo funkcionisanje - i to je svakome odmah bilo jasno. Napadi 11. septembra radikalno su preoblikovali američku vanjsku politiku, označivši početak ere agresivnog vojnog intervencionizma poznatog kao "globalni rat protiv terorizma". Iako su SAD i ranije intervenisale širom svijeta, ovaj događaj je uveo doktrinu koja je opravdavala preventivne napade i unilateralne akcije.

Tog utorka na scenu je u velikom stilu stupila radikalna sunitska islamistička teroristička organizacija al-Kaida, predvođena Osamom bin Ladenom, koji je od tog trenutka postao svjetski neprijatelj broj 1 i kojeg su, nakon desetljetne potrage u kompleksu u Abbottabadu, u blizini pakistanskog glavnog grada Islamabada, u maju 2011. locirale i smaknule američke specijalne snage u prvom mandatu Baracka Obame.

Predsjednik George W. Bush (Bush mlađi) pokrenuo je tzv. rat protiv terorizma - prvo intervencijom iste godine u Afganistanu, gdje su tada - kao i ponovo danas - vladali talibani, radikalni islamistički pokret koji je pružao sigurno utočište i baze za obuku al-Kaidi, te 2003. u Iraku. Oba rata pokazat će se kao pogrešna procjena, skupi debakl te vojni i politički poraz SAD-a. Američke intervencije, posebno ona u Iraku, obilježene lažnim optužbama protiv režima diktatora Sadama Huseina za obnovu nuklearnog programa i razvoj oružja za masovno uništenje, dovele su do erozije američkog legitimiteta i promjena u svjetskom poretku. Time su SAD otvorile golemi prostor za snažniji politički i ekonomski iskorak Kine, ali i novu emancipaciju Rusije na globalnoj sceni nakon urušavanja SSSR-a.

Prekretnica - rat u Iraku

Radilo se o ratu kojem se protivilo više regionalnih i međunarodnih aktera. Odluka SAD-a da ga započne, preoblikuje iračku državu i preuredi Bliski istok bila je ključna za nova međunarodna preslagivanja, promjenu percepcije američke moći te otvaranje prostora za novu ravnotežu snaga. Bliski istok predstavljao je jedno od najvažnijih poprišta za testiranje "novog svjetskog poretka" koji je predsjednik George H. W. Bush (stariji) najavio nakon Zaljevskog rata 1991. No, dugotrajnost rata, troškovi i neuspjeh u ostvarivanju ciljeva oslabili su američki ugled. Prema riječima politologa Josepha Nyea, rat je istovremeno označio kraj "unipolarnog trenutka", "sunovrat američke hegemonije" i "neuspjeh širenja demokratije". Rat u Iraku je istovremeno označio jednu specifičnu promjenu prirode američkog angažmana na Bliskom istoku, od angažmana visokog prema angažmanu niskog intenziteta - što je bilo vidljivo u povlačenju iz samog Iraka, a kasnije i iz Afganistana, kao i u opreznim ulogama u Libiji i Siriji. Tri uzastopna američka predsjednika praktično su smanjila svoje sigurnosne obaveze prema regiji i spremnost na upotrebu tradicionalnih resursa "tvrde moći", a prednost je data ograničenom vojnom prisustvu, zračnoj moći ili posredničkom ratovanju. Uz smanjenu sklonost direktnoj intervenciji, oslabljeni su i resursi američke "meke moći". Rusija i Kina, koje su se protivile ratu, dijelile su američku zabrinutost zbog iračkih pretenzija i stabilnosti u Zaljevu i nisu bile sklone snažno se suprotstaviti američkoj intervenciji iz razloga povezanih s unutrašnjom politikom i vlastitim međunarodnim položajem, ali su materijalno i strateški profitirale od udaljavanja od sukoba i njegovih posljedica. Za te su se dvije sile otvorile nove mogućnosti ostvarivanja globalnog utjecaja - zauzimanjem stava koji je davao prednost državnom suverenitetu i UN-u našle su se na "pravoj strani". Za Kinu su mogućnosti na Bliskom istoku i na sjeveru Afrike uglavnom bile ekonomske - regija je postala ključna za kinesku inicijativu Pojas i put. Rat je također potaknuo Peking da "razmišlja globalno", odmakne se od izolacionizma i iskoristi prednosti članstva u proširenom međunarodnom okruženju.

Za Rusiju su se otvorile ekonomske, strateške i političke mogućnosti. Odlučujuću priliku za ponovno uspostavljanje regionalnog uporišta Vladimiru Putinu pružio je građanski rat u Siriji. Diplomatska, politička i vojna podrška koju je pružao režimu Bašara al-Asada kao odgovor na Arapsko proljeće predstavljala je velik povratak ruske moći i utjecaja u regiji. Rat u Iraku je i Rusiji i Kini pomogao da oslabe mit o svemoći Zapada te otvore Bliski istok kao prostor ekonomskog i strateškog takmičenja. U nedavnom članku pod naslovom "9/11 Turbocharged American Interventionism", Emma Ashford, viša saradnica u programu Reimagining U.S. Grand Strategy pri Stimson Centru, ocjenjuje da je 11. septembar dao turbopogon najgorim impulsima američke vanjske politike, ali nije promijenio njen smjer jer je zaokret SAD-a prema agresivnom intervencionizmu bio u punom zamahu još prije napada 2001. Utjecaj 11. septembra u prvom je redu bio u intenziviranju već postojećih trendova koji svoj početak imaju u 90-ima.

Tada je svima nakon kolapsa SSSR-a bilo jasno da je Amerika pobijedila u Hladnom ratu. Taj je ishod u Washingtonu probudio nadu u bolji svijet. "Iz ovih teških vremena može nastati naš peti cilj - novi svjetski poredak... Razdoblje u kojem narodi svijeta, Istoka i Zapada, Sjevera i Juga, mogu napredovati i živjeti u skladu", ocijenio je tada George H. W. Bush. Amerika je ostala jedina supersila, što je kreatorima politike otvorilo mogućnost da golemu američku moć iskoriste za izgradnju tog boljeg svijeta.

Sjeme 11. septembra posijano 90-ih

Dvostranački konsenzus spojio je republikanske kreatore vanjske politike SAD-a i neokonzervativce s demokratskim liberalnim internacionalistima oko oblika "liberalne hegemonije". Ujedinjavalo ih je uvjerenje da SAD kao "nezamjenjiva nacija" može preobraziti svijet u nešto bolje, bilo rušenjem potencijalnih protivnika, bilo humanitarnim intervencijama. Tu je bilo i širenje NATO-a. Svaka administracija, od Billa Clintona pa najmanje do Baracka Obame, vjerovala je da bi Amerika svijet, ako ga učini povezanijim i liberalnijim, mogla učiniti i mirnijim.

Izlaskom iz 90-ih nije bilo izazivača na vidiku, države "otpadnici" bile su obuzdane, a globalizacija i liberalizacija širile su se svijetom. Činilo se da je američka sudbina kao vođe zagarantovana. No, upravo u tom ozračju posijano je sjeme 11. septembra. Napadi su predstavljali izazov američkoj slici o sebi nakon Hladnog rata, udar na novi američki svijet, odnosno izazov snagama liberalnog poretka. Rušenje talibanskog režima bilo je brzo, no u tadašnjoj atmosferi vojna pobjeda nije bila dovoljna - bin Laden i mnogi njegovi najviši komandanti još su bili na slobodi, "odmetničke države" poput Irana, Iraka, Sirije i Sjeverne Koreje možda je trebalo obuzdati, a i druga "neupravljana područja" mogla su u budućnosti predstavljati sličnu prijetnju.

Kao odgovor, Bushova administracija oblikovala je "agendu slobode", strategiju koja je nastojala riješiti sve te probleme u korijenu. Ta je agenda pretvorila rat u Afganistanu u projekt modernizacije i izgradnje države, što je iskorišteno za opravdavanje zasebnog rata radi promjene režima u Iraku. U oba slučaja američka vojna moć trebala je preobraziti čitava društva. Irak i Afganistan pritom su bili poligoni za ideju da kampanja demokratizacije može djelovati kao katalizator promjena na cijelom Bliskom istoku. Bushovi nasljednici nastavili su slijediti slične ciljeve na svjetskoj pozornici. Barack Obama obećavao je povlačenje iz globalnog rata protiv terorizma, ali je ipak povećao broj američkih vojnika i u Afganistanu i u Iraku. Njegova je administracija također provela promjenu režima u Libiji i tajnu intervenciju u Siriji.

Razočaranje javnosti tim politikama raslo je. Do 2016. Donald Trump je pridobivao neodlučne birače tvrdeći da je rat u Iraku bio greška, a do 2020. kandidati na demokratskim predizborima masovno su obećavali povlačenje SAD-a s Bliskog istoka. Bliski istok postao je manje poligon za promovisanje demokratije i ljudskih prava, a više groblje ideje da se sloboda može izgraditi oružjem.

Dok Trump u drugom mandatu nameće svoja pravila igre, al-Kaida i dalje postoji. No, analitičari se ne mogu složiti da li je organizacija praktično ugašena ili je možda opasnija nego ikad. Graeme Wood u nedavnom članku za The Atlantic podsjeća na brojne neuspjehe al-Kaide, koja je nakon 11. septembra izvela samo jedan smrtonosni napad na teritoriju SAD-a. Sva tri kasnija pokušaja velikog udara propala su. Sudeći prema nizu primjera nesposobnosti, kako navodi, teško je al-Kaidu gledati kao išta drugo osim kao neuspjeh. Grupa je 11. septembra ubila 2977 ljudi, ali je tokom posljednjih 25 godina u tom bilansu nagomilala ozbiljan manjak.

A šta je s al-Kaidom?

Ipak, među analitičarima postoje mišljenja prema kojima je ta grupa zapravo najlukavija i najefikasnija teroristička organizacija svih vremena - i da je opasnija nego ikad. Bruce Hoffman, viši saradnik Vijeća za vanjske odnose, kaže da je njena otpornost bez premca. Ističe vrlo jednostavnu strategiju koju je bin Laden izložio 2004. - iscrpiti Amerikance i "iskrvariti" ih "do tačke bankrota". Ta strategija, tvrdi, funkcioniše - izvještaj Univerziteta Brown iz 2021. procijenio je trošak rata protiv terorizma na više od osam biliona dolara. Tim golemim ulaganjima uspjelo se ukloniti al-Kaidu iz malih baza koje je nekada kontrolisala u Afganistanu, no ta su mala utočišta zamijenjena velikima na drugim mjestima, među ostalim u dijelovima Roga Afrike, Jemenu i Sahelu. Ogranci al-Kaide na tim područjima nemilosrdni su i bogati. Istočnoafrički ogranak raspolaže snagama za koje se procjenjuje da broje 10.000 ljudi te godišnje prihoduje oko 100 miliona dolara putem oporezivanja, krijumčarenja i otvorene pljačke. Uzimaju svoj dio od gotovo sve trgovine u Somaliji, a pristalice su regrutovali čak i iz južne Kalifornije.

"Na terenu te grupe ne samo da odnose vojne pobjede nego i provode suverenitet i upravljaju", navodi Hoffman. Ime ogranka u Sahelu, Jama’at Nusrat al-Islam wal-Muslimin ("Grupa za podršku islamu i muslimanima" - JNIM), zvuči bezazleno, ali samo ove godine brojni naoružani kamioni tutnjali su Malijem pod njihovom zastavom i umalo srušili vladu te zemlje.

Ako je al-Kaida obustavila napade na SAD zato što je privremeno odlučila svoj napredak mjeriti ne brojem američkih mrtvih tijela, nego kvadratnim kilometrima, onda je ostvarila golem uspjeh. A mogla bi se i vratiti starim prioritetima, upozorava Hoffman. "Brine me to što al-Kaida gomila resurse kako bi nešto izvela u SAD-u i što bi za to mogla angažovati svoje ogranke", upozorava.

Sara Harmouch, stručnjakinja za terorizam koja prati džihadističke grupe, upozorava da grupu ne treba smatrati oslabljenom samo zato što u posljednje vrijeme nije izvela napade. "Al-Kaida ostvaruje goleme dobitke na više frontova. Njihove su trenutne sposobnosti daleko veće nego što su bile prije 11. septembra", ističe Harmouch. Njena šutnja je, kaže, "namjerna strategija" koja im omogućuje tajnu obnovu. "Trenutno ne žele stvarati buku koja bi privukla poglede na njih jer još nisu spremni za napade kojima planiraju povratak." Sada čak postoje znakovi da se zakletve na vjernost ogranaka centralnoj al-Kaidi i dalje poštuju. Većina signala danas upućuje na nasljedstvo Egipćanina koji koristi ratno ime Saif al-Adel ("Mač pravde"). On je usmjerio ogranke na postizanje finansijske nezavisnosti, pri čemu nijedna grupa nije javno obnovila zakletvu na vjernost al-Kaidi priznajući Saifa al-Adela kao šefa. "Ali slušaju ga. Doslovno slijede ono što govori." Među njegovim nedavnim direktivama su i one da se truju bunari, kontaminiraju zalihe hrane bakterijama, provode atentati u gradovima te bombaše samoubice zamijeni smrtonosnim dronovima.

Cole Bunzel, historičar sa Univerziteta Texas u Austinu, smatra ideju da je al-Kaida "tajni behemot" koji skuplja snagu pod krinkom slabosti, uglavnom besmislicom. "Ne vidim gotovo nikakve dokaze da al-Kaida ima bilo kakvu kompetenciju ili sposobnost kao centralizovana organizacija", kaže Bunzel. Daniel Byman, veteran u proučavanju grupe, zaključuje, kako vrijeme prolazi, a al-Kaida ne priznaje jasno vođu te gotovo da ne zadaje udarce glavnom neprijatelju, SAD-u, najvjerovatnije da je jezgra al-Kaide vrlo slaba, piše Jutarnji.hr.