Početak rata je Adem Jež dočekao sa suprugom i dvoje djece, u soliterima naselja Švrakino Selo.
Otuđeni ostaci Jugoslovenske narodne armije (JNA) su rafalima iz kasarne Viktor Bubanj izrešetali taj stan, u kojem je pukom srećom porodica ostala neokrznuta, objašnjava za „Dnevni avaz“.
- Tog 2. maja sam bio u dijelu grada u kojem sam odrastao. Lopte smo igrali na potezu od Baščaršije do Predsjedništva BiH, i taj dio grada smo znali k'o svoj džep, što je bilo presudno. Drugari iz djetinjstva Topa (Dževad Topić), Paco (Semir Hadrović), Žan Kutijero, Vlado Pavlović. Bilo nas je još, ali je nas petnaestak bilo aktivno, ali i slabo naoružano - prisjeća se.
Prvo oružje
Priča da su nabavili najprije neke smješne puške, koje su od cijevi pravili majstori u fabrici Pretis, sa nekom primitivnom oprugom kao okidačem. Opasno i za onog koji puca kao i za neprijatelja, dodaje. Nekoliko automatskih pušaka smo dobili od rezervnih policajaca i otišli smo jedne noći kroz Jevrejsko groblje do četničkih položaja, priča Jež.
- Tada smo ih iznenadili i iz te akcije sam donio „osu“ (Protivoklopni ručni bacač raketa). Ona nas je spasila tog dana - sjeća se Jež. Objašnjava da nije znao kako se koristi, pa ga je obučio jedan komšija.
Adem Jež na sarajevskoj ulici. Milomir Kovačević Strašni
- Uvijek sam mrzio oružje, pa i danas, ali sam četnike koji su došli da nas pokolju i koji su pucali na nas i naš grad mrzio više. Osa je postala moje oružje, s kojim sam obišao sve Sarajevske linije - dodaje.
Drugi maj
- Pucnjava je bila strašna tog dana. Dva transportera i džip kraj pozorišta, tridesetak „niških specijalaca“, sve je bilo planirano da Sarajevo padne u njihove ruke. Mi smo imali desetak pušaka „Osu“ i tri rakete za nju - priča Jež.
Paco je, prisjeća se, predložio da se popnu na ravni krov kod zgrade ZOI 84, odakle je Jež uspio „osom“ pogoditi oba transportera smještena kod Narodnog pozorišta. To je okrenulo sve u našu korist. Pomislili su da smo naoružani do zuba. Povukli su se u zgradu UPI prekoputa.
Rambov Magnum
- Nakon toga je odjednom sve stalo i utišalo se. Izbacili su neku bijelu krpu iz zgrade UPI, i tražili pregovore. Izvjesni „niški specijalac“ zvani Rambo i ja smo izašli i na parkingu pregovarali o njihovoj predaji dva puta u sat vremena - kaže Jež.
- Bio je drčan i osoran, tražio je da odu u kasarnu s oružjem, prijetio da će pobiti civile koje su držali u zgradi UPI, izvadio je ručnu bombu u jednom momentu. Ja sam mjerk'o njegov Magnum (revolver) za pasom. Rekli smo da samo bez oružja mogu otići - opisuje Jež.
- Na kraju su izašli, postrojili smo ih i razoružali, uzeli uniforme. Policija ih je odvela i kasnije su pušteni. Jedino je taj Rambo pretučen, kako sam kasnije čuo - prisjeća se Jež.
Poslije rata
Jež je „osu“ nosio u još dosta važnih bitaka, od oslobađanja Dobrinje, Trebevića, Pofalićke bitke. Ranjen je teško u obje noge i ruku. Godine nakon rata pamti po tome što su ga poslijeratne vlasti izbacile dva puta iz stana skupa sa suprugom i djecom. Ljiljana nikad nije dobio niko iz jedinice, kaže.
Jež na krovu neposredno prije uništavanja transportera kod Narodnog pozorišta. Screenshot
- Klub „Jež“ koji sam uoči rata pripremao u podrumu, uz potpise svih stanara, uspio sam otvoriti tek nakon rata, ali su mi i to zatvorili. Samo jer sam dao intervju u „Oslobođenju“ nakon rata, i rekao iskreno svoje mišljenje o poslijeratnim vlastima i dijeljenju „Zlatnih ljiljana“ - otvoreno govori Jež.
Kaže da je njegovoj djeci uvijek bilo čudno što ga u prolazu ljudi hvale kao heroja, a istovremeno doživljavaju izbacivanje iz stana. Ponovio bih isto bez obzira na sve, dodaje.
- Taj instikt bi možda psiholozi bolje opisali nego ja. Nisam ja doš'o u Beograd da napadam, nego branim svoju porodicu, svoj grad i svoju domovinu - zaključuje Jež.
