UGLEDNI AUSTRIJSKI MEDIJ PIŠE: 'Kako je arhitektura iz Egipta inspirisala austro-ugarske arhitekte da sagrade Vijećnicu u Sarajevu, ali i zgrade u Brčkom, Bosanskom Novom...'

Bečki historičar arhitekture Maximilian Hartmuth u svojoj knjizi "The Kaiser’s Mosques" bavi se orijentalnom arhitekturom u Carevini.

Oni imaju vodoravne pruge boje pješčanog kamena i terakote, na pročeljima zgrada često se nalaze potkovasti lukovi, fasade i prozori nose bogate ornamente te raznovrsne istake i uvučene dijelove. Neke od tih građevina prepoznatljive su po neobično oblikovanim kupolama, ugaonim balkonima, kulama ili istaknutim krovnim strehama. Poznata Vijećnica – historijska gradska vijećnica u Sarajevu – smatra se vrhuncem i oličenjem orijentalizirajućeg stila u Bosni i Hercegovini.

Maximilian Hartmuth je u okviru višegodišnjeg istraživačkog projekta napisao bogato ilustrovanu knjigu o islamskoj arhitekturi i orijentalizirajućem stilu u habsburškoj Bosni i Hercegovini pod nazivom The Kaiser’s Mosques, koja je u ponedjeljak predstavljena u Sarajevu, piše ugledni austrijski medij Der Standard.

Radi se o arhitekturi između 1878. i 1918. godine, kada je zemlja bila dio Austro-Ugarske Monarhije. U Bosni i Hercegovini je u tom stilu podignuto oko stotinu građevina. Stil nije nastao lokalno, već je uvezen na nekadašnje osmansko područje. Kompozicija i dekoracija tih zdanja proizvod su evropskog historicizma 19. stoljeća.

Sebilj u Sarajevu (Foto: Der Standard)

Prijenos u doba „Gründerzeit“

Knjiga počinje s prvim orijentalističkim zdanjima nastalim u Austriji, među kojima su današnji Vojni historijski muzej (1856.) i egipatski paviljon na Svjetskoj izložbi u Beču (1873.), koji se oslanjao na arhitekturu Kaira.

Historijska arhitektura metropole na Nilu u doba bečke Ringstraße važila je za oličenje orijentalnog. "Više puta se nagađalo da se iz političkih razloga htjelo osloniti na neosmansko islamsko naslijeđe. To zvuči uvjerljivo, ali nažalost nije potvrđeno izvorima", kaže Hartmuth.

"Arhitektura mamelučkog doba u Kairu bila je u svakom slučaju daleko lakše prenosiva u fasadne sheme doba Gründerzeit nego osmanska arhitektura, koja se bavila više velikim formama," objašnjava on. No, tadašnji pristup bio je određen predstavom o Orijentu koja se temeljila na ideji njegove kulturne različitosti.

Malo kritičkog promišljanja

"Kada bi arhitekta poput Čeha Karela Paříka dobio zadatak da projektuje nešto u 'orijentalnom stilu', on bi vjerovatno preuzimao detalje iz publikacija na tu temu, bez kritičkog promišljanja da li oni odgovaraju Bosni i Hercegovini ili Siriji, te da li potiču iz 10. ili 15. stoljeća. Prije nego što se bolje znalo, Orijent je bio jednostavno – Orijent."

Karel Pařík, koji je u Sarajevu podigao desetine zgrada, bio je učenik Theophila Hansena, graditelja Vojnog historijskog muzeja. Preopterećene fasade i šarene dekoracije bile su izraz egzotizma koji je isprva dobro prihvaćen. "To je odgovaralo predstavi o prikladnom Orijentu u Austro-Ugarskoj više nego osmanskom arhitektonskom naslijeđu Bosne," zaključuje Hartmuth.

Glavni predstavnici ove arhitektonske škole bili su, pored Paříka, i Josip Vancaš te Ćiril Iveković, svi učenici Ringstraßen-arhitekata, koje su po preporuci slali u Bosnu i Hercegovinu. Svoj doprinos širenju orijentalizirajućeg stila dali su i činovnici građevinskih uprava.

Malo obzira prema okolini

Iako su najviše uzora uzimali iz Kaira, u 20. stoljeću uvriježio se termin "pseudomaurski" ili "neomaurski", što je pogrešno sugerisalo isključivo oslanjanje na stil Magreba i Andaluzije od 8. stoljeća. Ipak, nije bilo čistih imitacija stilova.

"Tražio se stil koji bi odgovarao muslimanski obilježenoj zemlji, ali bi se mogao uklopiti u srednjoevropsku perspektivu," kaže Hartmuth. Tako se prilikom izgradnje Sudačke škole šerijata oslanjalo prvenstveno na kairski stil, što se vidi na monumentalnom portalu. "Čak ni minaret šarene džamije u Tuzli iz 1888. ne bi u Kairu izgledao neobično – kada bi bio od kamena, a ne od drveta i željeza," dodaje istraživač.

Na početku okupacije 1878. austrougarski arhitekti nisu obraćali mnogo pažnje na okolinu pri gradnji novih objekata – poput današnje Predsjedničke palače ili katoličke katedrale. Kasnije je uslijedio period renoviranja. Arhitekt Hans Niemeczek dobio je zadatak da obnovi Gazi Husrev-begovu džamiju u centru Sarajeva, gdje je na 2900 kvadratnih metara oslikano mnoštvo boja i motiva po uzoru na Alhambru. Nakon pet mjeseci zatvaranja, džamija je ponovo otvorena 19. decembra 1885, na "rođendan Muhammeda" (Mawlid an-Nabi). Niemeczekova unutrašnja dekoracija kasnije je prekrečena.

Kritika stila

U 1890-im i početkom 1900-ih u tom orijentalizirajućem stilu podignuto je mnogo javnih zgrada. Čak su i u manjim mjestima poput Bosanskog Novog, Bosanske Gradiške ili Brčkog nastale vijećnice koje su odavale monumentalnost. Posebno su upečatljivi stropovi svečanih sala, čije su dekoracije podsjećale na uzorke tepiha.

Politički odgovoran za taj stil bio je tadašnji guverner Bosne i Hercegovine Benjámin von Kállay, koji je do smrti 1903. bio i ministar finansija Austro-Ugarske. Hartmuth smatra da je jasno da je stil "najprisnije vezan za ovu osobu i da je zapravo s njom i nestao."

Nakon ere Kállay-a bilo je vrlo malo novih orijentalizirajućih projekata, a kritike na taj stil postajale su sve glasnije. Tako je statističar Ferdinand Schmid 1914. zapisao da je vlada "posvetila svoju pažnju oživljavanju arapskog stila." "To, naravno, nije pravi domaći stil, i stoga nije čudno da se u posljednje vrijeme javlja opozicija protiv njega. Sada se ta gradnja naziva narodnom i vremenski stranom i traži se da vlada kod svojih novih zgrada prije svega njeguje tradicionalni domaći (bosanski) stil."

Kuriozna nesporazumijevanja

Kasnije se arhitektura više oslanjala na lokalno osmansko naslijeđe, što se vidi na arkadnom dvorištu Sudačke škole šerijata ili na pristavku Kaiserove džamije. Kada se gradila ta škola, prvobitno je bilo zamišljeno da džamija bude pod kupolastom kulom, ali se kasno uočilo da džamije moraju biti orijentisane prema Meki, što na tom terenu nije bilo moguće. Zato je džamija neuobičajeno oblikovana u vidu osmerokutne prostorije u arkadnom dvorištu, kako bi se omogućila potrebna jugoistočna orijentacija mihraba.

Povremeno je dolazilo i do neobičnih nesporazuma u prevođenju i reinterpretaciji stilova. Tako je arhitekt Alexander Wittek 1891. projektovao česmu na Baščaršiji u Sarajevu – Sebilj. Međutim, Wittekov drveni nadgradni dio iznad česme uopšte ne postoji u Istanbulu. Moguće je da je inspirisan drvenom izložbenom vitrinom u egipatskom paviljonu na bečkoj Svjetskoj izložbi, koja jako podsjeća na sarajevski Sebilj.

Kuriozitet je da je Sebilj bečkog arhitekte Wittek-a kasnije postao simbol "Orijentalnosti" Sarajeva, te da je kao motiv prenesen u Beograd, St. Louis (SAD), pa čak i u Ankaru, iako zapravo nije osmanska, već austrougarska građevina.

Razumijevanje historije

Hartmuth u svojoj monografiji uspijeva da dočara historijske reakcije evropskih sila na izazov kulturne raznolikosti u Bosni i Hercegovini. On je 2001. obavljao civilnu službu u Sarajevu i već tada je temu obradio u svom diplomskom radu. Knjiga pokazuje kako su reprezentativne zgrade trebale simbolizirati habsburšku hegemoniju.

U okviru jednog EU-projekta u kojem je učestvovalo deset istraživača i istraživačica – i iz Bosne i Hercegovine – on je od 2018. do 2023. obnovio istraživanje. Knjiga je jedna od nekoliko posvećenih habsburškoj arhitekturi u Bosni i Hercegovini. Sve publikacije nastale u sklopu projekta dostupne su zahvaljujući EU-finansiranju i mogu se besplatno preuzeti na stranici ercbos.univie.ac.at.