Otkriveni rezervoari slatke vode ispod oceana

Ono što je dosad bila nafta, u budućnosti će biti voda. A po svemu sudeći, ta je budućnost već stigla. Mnoga područja na Zemlji pate od nestašice vode pa je čovječanstvo u potrazi za novim izvorima.

Ovoga su ljeta znanstvenici koji su bušili dno ispod Atlantskog oceana kraj sjeverozapadne obale SAD-a nabasali na velik, misteriozan rezervoar slatke vode, što je otkriće koje bi moglo imati velike implikacije na čitav svijet.

Naime, takvi bi rezervoari mogli postojati i uz rubove drugih kontinenata, no prije nego na spremnik stavimo slavinu, potrebno je odgovoriti na mnoga pitanja i riješiti mnoge tehničke probleme.

O postojanju slatke vode ispod Atlantskog oceana zna se već desetljećima, jer su u 60-im i 70-im godinama znanstvene ekspedicije koje su tragale za naftom znale slučajno nabasati na vodu. No dosad se ti spremnici vode nisu mnogo istraživali.

2019. su znanstvenici s Oceanografskog instituta Woods Hole i Sveučilišta Columbia objavili ‘iznenađujuće otkriće‘. Koristeći elektromagnetske valove, mapirali su ogromno područje ispunjeno slatkom vodom koje se proteže uz obalu Massachusettsa pa sve do New Jerseyja, a možda i dalje.

‘Čini se da je to najveća takva formacija dosad pronađena u svijetu‘, kazali su tada znanstvenici u službenoj izjavi.

Pitanja na koja bi sad trebalo odgovoriti su kako je voda dospjela tamo, koliko je stara i puni li se rezervoar? I - najvažnije - mogu li ovakvi priobalni vodonosnici ljudima omogućiti svježu pitku vodu? Međunarodni tim znanstvenika, koji je dio projekta Ekspedicija 501, odlučio je potražiti odgovore - a to znači bušenje izravno u vodonosnik.

U svibnju su isplovili iz Bridgeporta u Connecticutu, na brodu opremljenom platformom za bušenje. Na moru su proveli tri mjeseca i ispitivali različite lokacije na dubini između 300 i 400 metara ispod morskoga dna kako bi izvukli sediment i uzorke vode.

Otkrili su vodu s udjelom soli značajno manjim od morske vode i otprilike u razini za koju američke i međunarodne agencije kažu da je sigurna za piće.

Uzorci vode sada se ispituju u laboratoriju kako bi se ustanovilo kakve vrste mikroba sadrži i je li sigurna za ljudsku upotrebu.

Zemlja koja je sinonim za kišu suočava se s nestašicom vode: ‘Klimatski slom nas uništava, upravo sada‘

‘Stara‘ ili ‘nova‘ voda?

Druga misterija koju bi se trebalo razriješiti jest koliko je ta voda stara. Mogla bi biti 200, ali i 20.000 godina stara, kaže voditelj ekspedicije Brandon Dugan, profesor geofizike na Rudarskoj školi u Coloradu.

Ako je voda ‘mlađa‘, znači da se rezervoar nadopunjuje, a ako je voda ‘stara‘, značilo bi da je izvor ograničen i da se rezervoar ne puni novom vodom. Odgovor na pitanje o starosti vode mogli bismo imati za otprilike šest mjeseci, kaže Dugan.

Taj bi rezervoar mogao sadržavati toliko vode da opskrbljuje velegrad veličine New Yorka idućih stotinu godina

Znanstvenici bi također nizom testova trebali utvrditi podrijetlo te vode, odnosno dolazi li od otapanja ledenjaka ili od kiše.

‘Mislimo da je ta slatka voda onamo dospjela prije više tisuća godina, kad je razina mora bila mnogo niža‘, kaže Holly Michael, profesorica znanosti o Zemlji i civilnog i okolišnog inženjerstva na Sveučilištu Delaware, koja je također sudjelovala u ekspediciji.

Ako doznamo podrijetlo vode, otkrit ćemo ‘kako su se ti sustavi razvijali tijekom vremena‘, kaže Dugan. Znanstvenici tada to znanje mogu primijeniti na druga područja gdje također postoje dokazi o postojanju vodonosnika uz obalu, poput Indonezije, Australije i Južne Afrike.

Također, to će im pomoći otkriti kako se ti podvodni izvori slatke vode mijenjaju kako globalna razina mora raste, odnosno smanjuju li se ili se povećavaju. Ta je informacija važna kako bismo znali kako tu vodu koristiti u budućnosti.

Vodonosnici čije je postojanje potvrdila ekspedicija čine se izuzetno velikima, kazao je profesor iz Škole geoznanosti Jackson na Sveučilištu Texas u Austinu, koji nije bio uključen u projekt.

‘Taj bi rezervoar mogao sadržavati toliko vode da opskrbljuje velegrad veličine New Yorka idućih stotinu godina‘, kazao je CNN-u i time pružio nadu da bi se time u budućnosti mogle okončati nestašice u priobalnim krajevima.

U budućnosti će izvori pitke vode biti u još većoj opasnosti

Skoro polovica svjetske populacije živi unutar sto kilometara od obale i mnogi ovise o vodonosnicima ispod morskog dna. No ti se izvori ubrzano prazne zbog pojačanog ispumpavanja i posljedica klimatskih promjena poput podizanja razine mora koje kontaminira podzemne vode.

‘U budućnosti će izvori pitke vode biti u još većoj opasnosti‘, kaže Michael. Zbog toga će se, kaže, zajednice morati okrenuti drugim, skupljim izvorima vode, poput desalinizacije. Vodonosnici ispod morskog dna mogli bi biti dobra alternativa.

Međutim, prije toga treba svladati mnoge izazove. Vađenje vode iz podmorskih rezervoara i njezin transport na obalu vrlo je skupo i zahtijeva mnogo energije - iako Dugan sugerira da bi tu mogla pomoći snaga vjetra.

Bez vode nema života. Čini se jednostavno, ali nije lako ostvarivo. Zato moramo odmah nešto poduzeti

Tu su i tehnički izazovi među kojima je onaj kako osigurati da se slatka, ispumpana voda - ali i sami rezervoari - ne kontaminiraju slanom vodom koja se nalazi svuda uokolo.

Vađenje slatke vode iz priobalnih vodonosnika ‘sigurno će biti skupo i neće biti neograničeno‘, kaže Michael. ‘Zaštita slatke vode koju imamo na kopnu, zasad je i dalje najbolja opcija. Naravno, to ne znači da ne trebamo tražiti alternativne opcije - to je razlog zašto se uopće i bavimo ovom znanošću.‘

No Dugan je optimističan u vezi cijele priče i kaže kako je samo pitanje vremena kad će se ta voda početi koristiti. Procjenjuje da će za to biti potrebno oko 10 godina. A podaci koje će znanstvenici prikupiti u sljedećih nekoliko mjeseci bit će od presudne važnosti jer dokazi sugeriraju da takvi rezervoari slatke vode uz obalu postoje na svim kontinentima, kaže Dugan.